Sanja Modrić, kolumna za Novi list, pregled tjedna
PONEDJELJAK Tata je došao kući, pio i plakao
PONEDJELJAK Tata je došao kući, pio i plakao
Dok se pokojnog Praljka u Lisinskom uzdizalo u nebesa, presudu Haškog suda proglašavalo podmetnutom i iskonstruiranom, a osuđenika za ratne zločine slavilo kao heroja hrvatstva u ratu u BiH, iz mutnih sjećanja svjedoka vremena izranjala je priča o nekad velikoj i važnoj hrvatskoj tvrtki Chromos.
Mlađi čitatelji mogli bi se čuditi što u kontekst Haaga i Praljka odjednom uvodimo neko poduzeće, ali mnogi stariji znat će zašto. Ima, uostalom, ljudi koji su u Chromosu nekad radili, a ti su ime Slobodana Praljka dobro upamtili još početkom devedesetih. Sadašnji neprispodobivi vitez i domoljub bio je, naime, i jedan od vitezova ratne pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj, ali i u BiH, i u toj se »gospodarskoj tranziciji«, kao i mnogi njegovi sudruzi, na čudesan način jako obogatio.
Kao bivši nastavnik u zagrebačkoj Tehničkoj školi »Nikola Tesla«, Praljak je, na do sada javno neobjašnjen način, »ušao u vlasništo« tada ugledne tvrtke Chromos. Generalni direktor Chromosa bio je 1995. i 1996. godine, a do 1999. šef Nadzornog odbora. Na tom je položaju prodao Chromosovo zemljište od 27.000 kvadrata u Zagrebu svojoj privatnoj tvrtki Oktavijan, osnovanoj sredinom devedesetih. Državna revizija utvrdila je da je cijena bila daleko ispod tržišne i da je samo na vrijednosti zemljišta Chromos oštećen za oko dva milijuna tadašnjih maraka, ne računajući objekte koji su na tom terenu bili izgrađeni. No DORH nikad nije pokrenuo pravosudni postupak.
U vlasništvu obitelji Praljak danas je veliki poslovni kompleks na nekadašnjoj Chromosovoj zemlji, s poslovnim zgradama, hotelom, garažama, restoranom.
Kad je Haški sud, u kontekstu plaćanja obrane, procijenio Praljkovu imovinu na 6,5 milijuna eura, on i njegova odvjetnica tvrili su da Praljak »nema ništa«. I doista, tvrtku Oktavijan prenio je na sina, kao i tvrtku Liberan, koja ima vlasnički udio u ljubuškoj tvornici duhana, te neke druge tvrtke i nekretnine. Stan u Ilici, koji mu je dodijelilo Ministarstvo obrane, Slobodan Praljak je prodao.
Kad je čuo da se raspitujem o svemu tome, javio mi se jedan Zagrepčanin čiji je otac radio u Chromosu 30 godina, sve dok se u tvornici nije pojavio Praljak. - Od danas vam ovo više nije jugovićka firma, pokupite svi svoje stvari i idite, sutra ćete dobiti poziv za posao - rekao je radnicima, tada ih je bilo više od 550. Tata je došao kući, pio i plakao, u Chromos ga više nikad nisu zvali. Pio je i plakao dok nije umro, ispričao je s gorčinom taj čovjek.
UTORAK Orepić otišao, Most se pogubio
Iz Mosta je otišao Vlaho Orepić, ministar unutarnjih poslova u vladi Tihomira Oreškovića i jedan od najprepoznatljivijih zastupnika iz ekipe Bože Petrova, a s broda se navodno iskrcava i dosta ljudi na terenu. Time Orepić napušta i saborski Klub zastupnika Mosta i postaje nezavisni. Narednih dana, anonimni stranački kuloari svašta će mu zbog toga natovariti na leđa, a u tim govorkanjima, Orepić, naravno, uvijek ispada negativac i karijerist.
Tako je do kraja tjedna, iz neimenovanih izvora, objavljeno kako se Orepić uvrijedio jer ga nisu htjeli za predsjednika kluba, jer u stranci nisu bili oduševljeni njegovom ambicijom da bude njihov kandidat za predsjednika države, te jer se s Ivicom Relkovićem, koji se također razišao s Mostom i sad je njihov najžešći kritičar, priprema za stvaranje »novog Mosta« bez Petrova i Grmoje.
Orepić kaže da je ništa od toga nije istina. S Mostom više neće zato što ne vidi smisla u njihovoj »bunkerskoj« politici, stalnim konfliktima, populizmu i »nepotrebnom desničarenju«. Želi se baviti stvarnim problemima sustava i stvarati »uređenu građansku državu«. Kaže da je o tome dvaput razgovarao s Petrovom, ali to nije dalo ploda. Ne priključuje se vladajućoj koaliciji, a ni SDP-u, odakle je već dobio poziv neumjesnog Bernardića. Prerano je prognozirati kamo osamostaljivanje vodi Orepića, a i kamo će ubuduće Most. Ali Petrovljevu stranku sigurno čekaju teški unutarnji razgovori o tome tko su oni ideološki i što žele. To što nije bilo jasno Orepiću, nije još uvijek jasno ni javnosti.
SRIJEDA Istraga od 26 godina
Ravnateljstvo policije sazvalo je novinare da objavi kako je dovršena istraga o raketiranju Banskih dvora koje se zbilo prije nego što su se rodili današnji 26-godišnjaci, sadašnji završeni magistri, mehaničari već sa osam godina radnog staža, roditelji vrtićke djece. Montipajtonovska efikasnost, nema što. Tek sada, nakon četvrt stoljeća, podižu se optužnice protiv šestorice zapovjednika i pilota JNA koji su bacili šest raketa na ondašnje sjedište Vlade u Zagrebu s idejom da ubiju Franju Tuđmana i stvore kaos u vlasti i među narodom. Tek sada saznajemo da je riječ o petorici državljana Srbije i jednom Hrvatu koji je 1991. otišao u Južnoafričku Republiku i tamo i danas radi kao pilot.
Iz Ravnateljstva policije, s više nego opravdanom nelagodom, objašnjavaju da je istraga toliko trajala »jer je bila jako složena i sustavna«. Jao nama. Zbog takve efikasnosti hrvatske policije mnogi ratni zločini počinjeni u Hrvatskoj nikad nisu istraženi ni procesuirani. I neće ni biti. Vrh JNA ostao je netaknut ne samo u Haagu, kome se to u Hrvatskoj stalno i s razlogom piše u minus, nego i ovdje, gdje nam je do pravde moralo biti najviše stalo. Ali lakše je uvijek prozivati druge, a sebe nikad ne pogledati u ogledalu.
ČETVRTAK Autoportret s devom
Naša predsjednica premiješta svoj ured po Hrvatskoj kao mačka mlade, evo je sada u Bjelovarsko-bilogorskoj i Korpivničko-križevačkoj županiji. Šteta što nemamo još županija da Kolinda Grabar-Kitarović može okretati kamere prema sebi do kraja mandata, ne dajući za to »mesa« na putovanjima o kojima se nikad nema što izvijestiti.
Slušala sam je više puta kojegdje, pa tako i sada, u TV prijenosima. Ima taj jedan paket stalnih izraza i rečenica koje se na tim seobama Pantovčaka prevrću i ponavljaju kao besmisleni refreni, koji imaju rezona jedino s aspekta praktične privatne potrebe da se Kolindina predizborna kampanja usustavi kao kontinuirano stanje. U tim njenim kontaktima »s narodom«, manjak stvarnog sadržaja pokriva se skučenim fondom riječi koji se uvijek vrti oko: držim, smatram i vjerujem, incijativa i potencijala, malog čovjeka, projekata, izazova, vizija, problematike, razvoja, mogućnosti, trendova, moramo i trebamo, te oko predsjedničinog »Ja«.
Sada je toj političkoj formi, koju i inače krase ležerni smisao i opravdanje, pridodan i selfi gospođe Kolinde s devom u Đurđevcu. Deva nas je sve obradovala u ovo predblagdansko vrijeme. Hrvatski čovjek rijetko je može vidjeti i samu, a pogotovo u društvu s nekom predsjednicom države i vrhovnom zapovjednicom Oružanih snaga. A kad su i deva i predsjednica još i naše vlastite, sreći doista ne može biti kraja.
PETAK Zašto ne znamo uzeti ni poklonjeni novac?
Kad je Plenković, kao novu ministricu europskih fondova, predstavio javnosti nepoznatu Gabrijelu Žalac, nahvalio ju je kao vunderkinda. No, prošlo je od tada više od godine dana, a Hrvatska se, kad je riječ o povlačenju sredstava koja nas čekaju u fondovima EU, bitno ne miče s mjesta.
O tome je detaljno izvijestio stručnjak Ivica Brkljača autorskim tekstom u Jutarnjem listu. Hrvatska je najgora u EU po korištenju novca iz europskih razvojnih fondova. Doprinos gospodarskom rastu tih tankih iznosa koje smo do sada uspjeli prebaciti u Hrvatsku - »gotovo je ravan nuli«.
Nije, naravno, za loše stanje kriva isključivo ministrica Žalac, jer ona vodi ministarstvo tek od lani, a Brkljača analizira sve godine našeg članstva u EU, kao i prethodne, kad su nam na raspolaganju bili znatno siromašniji pretpristupni fondovi. Ni ministri prije nje nisu se proslavili, naprotiv. Ali sadašnja ministrica najavljivala je veliki preokret, zaposlila je dosta ljudi da joj pomognu, a neki problem opet postoji.
Kroz dosadašnje četiri godine članstva u EU, piše Brkljača, Hrvatska je primila ukupno 2,4 milijarde eura, a Vlada je istodobno u proračun EU uplatila 1,7 milijardi. Dobitak je vrlo slab.
Prema izvješću Ministarstva europskih fondova za 2016., koje upravo ide pred Sabor, prošle je godine ukupno ugovoreno 11,8 posto od dostupnih 10,7 milijardi za razdoblje od 2014. do 2020., dok je ukupno isplaćeno samo 3,2 posto od te raspoložive sume. Ove godine, do listopada, nastavlja se u analizi, ugovoreno je 30 posto sredstava, ali krajnjim korisnicima isplaćeno je samo sedam posto od toga.
Sve u svemu, milijuni eura namijenjenih Hrvatskoj stoje na računima EU, a naša ekonomija i građani od toga nemaju koristi. Zašto ni poklonjeni novac ne znamo uzeti, to je pitanje za Nobelovu nagradu.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
