Goran Vojković, komentar za Novi list
U Hrvatskoj je jako važno glumiti plemenitost. Na verbalnoj razini, naravno. Groziti se socijale, ali ne odraditi sat vremena u pučkoj kuhinji ili donirati potrebitima. Govoriti o gladnima, ali i dalje glasati za one koji su do gladnih doveli.
U Hrvatskoj je jako važno glumiti plemenitost. Na verbalnoj razini, naravno. Groziti se socijale, ali ne odraditi sat vremena u pučkoj kuhinji ili donirati potrebitima. Govoriti o gladnima, ali i dalje glasati za one koji su do gladnih doveli.
Ili u slučaju minimalne plaće, pričati kao bi ona trebala biti puno veća – jer eto, svi bi imali "pristojnu i dostojnu" plaću, išli veselo kući i na vikende, samo bi eto "zli kapitalist" imao nešto manji profit. I pri tome, naravno, ne razmišljati koliko će veće minimalne plaće dovesti do novih nezaposlenih bez ikakve mogućnosti za bolji posao.
Propisom se podigne minimalna plaća, ljudi primaju više i svi su sretni. Zvuči lijepo, no ekonomija nije bajka za malu djecu. Ekonomija ne podnosi ono što Hrvatska stalno pokušava – administrativnim mjerama podići standard. Standard se postiže jačanjem privrede, nikakvom administracijom, baš naprotiv - privreda najbolje jača bez puno administracije. Dodatno, šest članica EU nema uopće uređen minimalac, među njima dvije drage našim radnicima: Austrija i Švedska. Da su stvari onakve kakvima ih mnogi u Hrvatskoj zamišljaju, mnogi bi iz Austrije ili Švedske bježali u Hrvatsku koja ima propisan minimalac, jer eto u Austriji i Švedskoj bi im nudili ugovore na 100 Eura. Ali nije tako. U tim zemljama gdje nema propisanog minimalca (spadaju tu i Danska i Italija), plaće su kudikamo veće od naših! A eto, nema nikakve brige države! Kako to?
Neke industrije nemaju budućnosti i to treba jasno reći
Minimalac u Hrvatskoj prima 40-70.000 radnika, uglavnom u tekstilnoj, obućarskoj i drvnoj industriji. Čak su i u području trgovine, poznate po skromnim plaćama, primanja u prosjeku 500-1000 kuna iznad minimalne plaće, a u drugim djelatnostima plaća još i veća. Dakle, čak i tamo gdje nije potrebna neka posebna specijalizacija – poslodavci u pravilu plaćaju više od minimalca. Što bi bilo da se taj minimalac snažno podigne, kako neki predlažu?
Tekstilna industrija životari – iz jednostavnog razloga što su im konkurencija zemlje poput Vijetnama, u kojima je plaća tekstilnog radnika ispod 1000 kuna. Uvoz iz Vijetnama i Bangladeša, čak i uz plaćanje carine, omogućava da pristojnu košulju kupite za 150 kuna, a odijelo za manje od 1000 kuna. Što bi bilo da dignete minimalnu plaću za 1000 kuna? Radnici u toj branši se više ne bi mogli nikako nositi s konkurencijom i firme bi se zatvorile. Čak i da se vlasnici potpuno odreknu dobiti – tu nema nekog mjesta za povećanje plaća radnika. Slično je i s obućarskom industrijom.
Što ako bi minimalac bio 4000 kuna?
No, što bi bilo da idemo dalje povećavati minimalac, recimo na 4000 kuna? Tu bi već nastao cirkus – kao prvo sama država ima masu radnika koji rade za manje – od namještenika (čistačice, vozači, školski domari) do šalterskih i drugih radnika, dakle trebalo bi više novca za njihove plaće, a toliko bi se nadomjestilo samo većim PDV-om. Istovremeno bi krenula snažna informatizacija svih niže plaćenih poslova u trgovini i drugdje. Primjere već imamo u SAD-u, gdje je nakon snažnog dizanja minimalca McDonald's uveo automatizirane sustave naručivanja, koje sada postavlja i nas.
Umjesto jedne automatizirane i deset običnih blagajni, dobili bismo obratno, a uskoro bi se pojavile i trgovine potpuno bez blagajnika (Amazon ih je uspješno testirao). Jako bi porasla e-trgovina, jer bi prodavaonice postale preskupe, a čak i javni sektor bi počeo sve veću robotizaciju – recimo umjesto tri čistačice samo jedna i - robot za čišćenje. Deseci tisuća radnika bi se našli na burzi, no dobra vijest je da bi plaće rasle svima koji se bave automatizacijom, robotizacijom i informatikom. Oni koji misle da zazivanjem velikog minimalca iskazuju svoju humanost, u biti iskazuju želju za desetinama tisuća novih ljudi bez posla. Činjenica je da će se dosta ovih promjena u trgovini dogoditi i ovako, ali ne baš tako brzo koliko bi došle da se minimalac bitno poveća.
Dodatno minimalna plaća može biti i smetnja – ako četiri informatičara osnuju firmu i planiraju razviti neku aplikaciju, oni po našim propisima moraju sebi isplaćivati minimalac, a aplikacija će početi stvarati prihode tek za recimo pola godine. U zemljama gdje ne postoji zakonski minimalac ili se uređuje kolektivnim ugovorima za svaku branšu – prijave se na neki stvarno minimalan iznos, a "beru vrhnje" kada se produkt njihova rada pojavi na tržištu.
Neke industrije u Hrvatskoj nemaju budućnosti – preskupi smo
Država se u nas iz političkih razloga plaši reći očiglednu činjenicu: mi možemo imati poneki mali pogon tekstila i obućarstva koji će raditi fine, skupe stvari, ali u masovnoj proizvodnji s Vijetnamom i Bangladešom naš radnik nema šanse. Naša socijalna pomoć, kakva god da je, iznad je plaće tekstilnog radnika u tim zemljama. Da, možemo raditi svjetske poznate izvorne kravate, ali ne standardne košulje i konfekcijska odijela. Državna strategija bi trebala biti smanjivanje tih djelatnosti i vaučersko sufinanciranje prekvalifikacije i doškolovanja ljudi u takvim zanimanjima.
Ovo što se sada radi je gotovo najgore – ljudima se otvoreno laže da se ništa neće promijeniti. A hoće. Vrlo malo nas će za 10 ili 15 godina raditi isti posao, a pogotovo ne za istog poslodavca. Mnoga će se zanimanja i radna mjesta ugasiti, ali stvoriti će se i neka nova, od brige za starije osobe do programiranja sustava e-prodaje. Također, majstorska zanimanja neće nestati – treba i dobrih kuhara i dobrih keramičara.
Hrvatska po običaju potiče neuspješne
Hrvatska je dodatno napravila pravu populističku mjeru – upravo je minimalac nešto povećan, za 131 kunu, ali tako da su smanjeni doprinosi za zdravstveno poslodavcima koji isplaćuju minimalac. Na prvi pogled lijepo, ali time se potiče poslodavce da isplaćuju minimalac, a dodatno, ti ljudi neće manje koristiti zdravstvene usluge – znači razliku će platiti drugi građani.
Time je Hrvatska praktično dala subvenciju industrijama koje nemaju budućnost jer ne mogu platiti radnike nego minimalno, subvenciju koji će plaćati svi ostali. I onda se pitamo kako nas ekonomski pretječe i jedna Rumunjska, koja je povlastice u smislu neplaćanja poreza na dohodak dala IT-industriji.
Jednostavno je – u Hrvatskoj se potiču nekompetentne industrije, u Rumunjskoj one koje su najvažnije za budućnost. Kome će ići bolje, nama ili Rumunjima? Mi se nikako ne uspijevamo otresti socijalističkog mentaliteta uzimanja onima koji rade dobro, da bi imali i oni koji rade loše.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
