Zdenko Duka, blog za Novi list
Ništa novo niti osobito značajno nije se dogodilo u razgovorima dvojice premijera Plenkovića i Cerara. No, kako su i očekivanja prije susreta bila jako niska, onda je barem ono što smo dobili - to da će se obojica premijera (valjda iskreno) založiti da krajem ove i početkom nove godine, nakon roka za početak primjene arbitražne odluke, ne dođe do incidenata u Piranskom zaljevu.
Ništa novo niti osobito značajno nije se dogodilo u razgovorima dvojice premijera Plenkovića i Cerara. No, kako su i očekivanja prije susreta bila jako niska, onda je barem ono što smo dobili - to da će se obojica premijera (valjda iskreno) založiti da krajem ove i početkom nove godine, nakon roka za početak primjene arbitražne odluke, ne dođe do incidenata u Piranskom zaljevu.
Ohrabrujuće je i to da će se razgovori nastaviti, ali nije to nešto posebno jer razgovaraju i neprijateljske zemlje, a kamoli ne tako zaista bliske i - po svemu, osim po tom posve glupom i nepotrebnom, dugotrajnom graničnom sporu na moru - prijateljske zemlje.
Plenković je u ovoj nevolji koja ga je snašla, neuvjerljivo pokušao cjelovitu arbitražnu presudu 'razbiti' u nekoliko dijelova pa je dao nekoliko prijedloga.
Prvo, ta presuda Arbitražnog suda koja za nas navodno ne postoji i ne priznajemo je, vrlo je za nas povoljna što se tiče kopnenog dijela granice pa taj njezin dio mi prihvaćamo i nudimo Slovencima na prihvaćanje. Drugo, što se morske granice tiče - arbitražna odluka o njoj za nas nije povoljna, pa je ne prihvaćamo. Treće, režim plovidbe za Sloveniju u hrvatskom teritorijalnom moru. Moraju slovenski brodovi negdje uplovljavati i isplovljavati, uostalom kao i dosad, pa to prihvaćamo (valjda u cijelosti) jer taj koridor ostaje hrvatsko teritorijalno more. Četvrto, povjerenstvo za demarkaciju granice - povjerenstva Plenković jako voli a i jamačno dugo traju a to je idealno. Peto, sve te četiri dogovorene točke i konačni dogovor moraju potvrditi parlamenti dviju zemalja. Ako ne potvrde, a Bože moj - onda ćemo vidjeti što će se dogoditi idućih 27 ili 50 godina.
Naravno da se Slovenija čvrsto drži odluke Arbitražnog suda pa makar i njoj ona nije posve po volji, kao što nije niti Hrvatskoj. Kad bi pristala na cjepkanje te integralne odluke i onda fragmentarno pregovaranje i cjenkanje, izgubila bi sve što sada ima u rukama - i vjerodostojnost i naklonost Europske komisije i cjelokupne europske javnosti u ovom sporu.
Miro Cerar je najavio mogućnost da Slovenija tuži Hrvatsku pred Europskim sudom zbog nepoštivanja međunarodnog suda. Pitanje je i hoće li se sada aktivirati Frans Timmermans, potpredsjednik Europske komisije, kojeg je Jean Claude Juncker imenovao posrednikom spora u vezi arbitražne odluke o granici.
Za Plenkovića i Vladu bi u ovom trenutku bilo najpovoljnije i najpametnije kad bi uspjeli nagovoriti Sloveniju na bilateralni sporazum u kojeg bi 'prepakirali' arbitražnu odluku, uz dodatak da svi ribari u Piranskom zaljevu - i hrvatski i slovenski - mogu loviti u cijelom tom području.
To bi za Hrvatsku ipak trebao biti glavni problem - da osigura savudrijskim ribarima jednake mogućnosti za privređivanje kakve su imali dosad. Ali, poznato je, samostalnoj Hrvatskoj doslovno svaki je pedalj (navodno) hrvatskog teritorija nacionalni fetiš, a ljudi i nisu toliko važni. U ovih 27 godina, na tom smo ih putu izgubili već oko 600.000.
S druge strane, Slovenija neće pristati na bilateralni sporazum, pa makar se faktički radilo i o arbitražnoj odluci. Slovenci tvrde da Hrvati krše sporazume, i nije to bez vraga i iz njihovog, slovenskog iskustva. Jednom u 90-im godinama prošlog stoljeća bio je postignut sporazum o granici, ali je Franjo Tuđman u zadnji čas odustao.
Drugi put, dva premijera Račan i Drnovšek 2001. postigli su sporazum ali Račan nije mogao privoliti svoje koalicijske partnere da Hrvatski sabor ratificira taj sporazum.
Hrvatska ima taj problem da gubi (gotovo) sve međunarodne arbitraže i sudove ne zato što su svi protiv nas Hrvata, nego zato što mi sami sebi u svojim očima, u svakom mogućem sporu i, uopće, u svemu mogućem, izgledamo i stojimo puno bolje nego što isti spor i problem objektivno analiziraju i prosuđuju neki ljudi izvan Hrvatske, u obliku neke arbitraže ili sudišta. To je već tipična nacionalistička pa i šovinistička socijalno-psihološka ovisnost, suputnica ove naše vječito mlade države i demokracije.
Navodno 'proeuropski' premijer Plenković osobno bi vjerojatno i želio, makar zbog svoje karijere, tu i takvu Hrvatsku malo 'proeuropeizirati', ali samo kad bi se to moglo bez i najmanjeg osobnog rizika i ako bi mu netko mogao zajamčiti da će i poslije nekog malo hrabrijeg državničkog poteza ostati na vlasti. Da ga neće maknuti Brkić, Glogoški, Klemm, Ladislav Ilčić, Miro Bulj ili Bernardić.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
