Škrtost prema radnicima

Branko Podgornik, kolumna za Novi list

Iako je Vlada odlučila minimalnu plaću u Hrvatskoj iduće godine povećati za samo 131 kunu, odnosno na 2.752 kune, ne stišavaju se negodovanja poslodavaca. To će, kažu, povećati cijenu njihovih proizvoda i usluga, čime će »izgubiti konkurentnost« prema takmacima iz Europske unije. Međutim, strahovanja poslodavaca nisu previše opravdana.

Ponajprije, Vlada se unaprijed pobrinula da poslodavcima nadoknadi novac koji će radnicima isplatiti za povećane minimalce. Zbog smanjenja poreza i doprinosa, poslodavci će biti rasterećeni za oko pola milijarde kuna – koje će se dijelom preliti u džepove zaposlenih, i to na štetu državnoga proračuna.

Drugo, strahovanja poslodavaca nisu utemeljena jer su realne plaće u Hrvatskoj nakon krize iz 2008. doživjele najveći pad u EU-u, nakon Grčke. U svim novim, tranzicijskim članicama Unije plaće su zaostajale, iako je produktivnost rasla. Ali u Hrvatskoj su se rekordno srozale – sa 43 na 37 posto prosjeka zapadne Europe, prema istraživanju Europskog sindikalnog instituta (ETUI).

Treće, u gotovo svim novim članicama EU-a plaće ove godine rastu daleko brže nego u Hrvatskoj, a najbrže upravo minimalne plaće. Dok hrvatske prosječne plaće rastu po stopi od oko 5 posto, kao u Poljskoj, u Češkoj rastu 7 posto, u Bugarskoj 10, u Mađarskoj 13, a u Rumunjskoj 15 posto na godišnjoj razini.

Ukratko, poduzetnici i investitori zasigurno neće morati pobjeći iz Hrvatske zato što je Vlada bruto minimalac sada povećala na 455 eura. Pitanje je kamo će otići. Sve usporedive zemlje trče brže od Hrvatske, koja pada na dno EU-a, zajedno s Bugarskom. Za usporedbu, u Rumunjskoj je bruto minimalac početkom 2017. iznosio 280 eura, iduće godine skočit će na 440 eura, a 2020. na 527 eura, prema programu rumunjske vlade.

Usprkos pohvalnom povećanju minimalca, Hrvatska nažalost ostaje među zemljama koje računaju da će investitore privlačiti i gospodarstvo razvijati na temelju jeftine radne snage. Hrvatska je ostala škrta prema svojim radnicima. Što se ostalih zemalja srednje Europe tiče, to je definitivno prošlo.

Bivši češki ministar financija Lubomir Zaoralek jesenas je upozorio da strani investitori godišnje izvlače iz te zemlje oko 12 milijardi eura, ili 9 posto češkog BDP-a, te bi mogli dio tog novca ostaviti češkim radnicima za veće plaće. Neprihvatljivo je, kaže, da se Europa »podijelila na uzimatelje profita i na jeftine radnike«. Za rumunjsku vladu, pak, neprihvatljivo je da čak 56 do 58 posto od proizvedene vrijednosti u toj zemlji – kako kaže u svom programu – ostane kapitalu, a da zaposleni dobiju samo 32 do 34 posto, dok se zaposlenima u EU prosječno raspodijeli 50 posto.

Drugim riječima, u većini tranzicijskih zemalja EU-a odvija se zaokret. Političke stranke i vlade shvatile su da moraju poboljšati životni standard te izvesti preraspodjelu u korist građana, a na štetu kapitala, kako bi spriječile nezadovoljstvo naroda i iseljavanje. Hrvatska vlada i najveći dio oporbe, po običaju, kasne za trendom, vjerojatno se bojeći da će ih netko prozvati »populistima«.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni