Branko Mijić, komentar za Novi list
Ako treba, lagat ću za Hrvatsku«, »Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu«, dva su od milijun bisera koja su za zakletvu Tuđmanu ispjevale novinarske perjanice devedesetih, udarivši šlagvort koji ne prestaje. Štoviše, ditiramb o laganju kao vrhuncu ljubavne domoljubne lirike doživljava ovih dana vrhunac ne samo u medijskoj euforiji, već i na društvenim mrežama.
Ako treba, lagat ću za Hrvatsku«, »Mi trebamo govoriti hrvatsku istinu«, dva su od milijun bisera koja su za zakletvu Tuđmanu ispjevale novinarske perjanice devedesetih, udarivši šlagvort koji ne prestaje. Štoviše, ditiramb o laganju kao vrhuncu ljubavne domoljubne lirike doživljava ovih dana vrhunac ne samo u medijskoj euforiji, već i na društvenim mrežama.
Tvrdnja kako za Hrvatsku treba lagati ako ju se istinski voli, dovedena je do prijetnji likvidacijama onima koji to ne čine, poput Vesne Pusić ili Gorana Beusa Richembergha, ili pak pribijanjem na stup srama i traženjem sudskog gonjenja bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Kad laž postane istina unatoč sudskoj presudi, u kojoj se izričito kaže da nije usmjerena ni protiv nacije, ni protiv države, već imenom i prezimenom navedenih pojedinaca, onda domaćim izdajnicima kao najopasnijim neprijateljima postaju oni koji na nju ne pristaju.
Stipe Mesić prometnuo se u glavnog krivca jer je Haškom sudu dostavio stenograme razgovora prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana iz kojih se vidi kako ni najmanje nije vjerovao u smisao, opstanak i potrebu BiH.
Tuđman je kao povijesnu zadaću svoje državne politike i vojske kojom je zapovijedao smatrao osiguranje novih hrvatskih granica, jer u postojećima Hrvatska nema uvjeta za život! I to nije nikakva tajna, još od 2005. godine kada su u dvije knjige u Hrvatskoj i BiH objavljeni »Stenogrami o podjeli Bosne«, cjeloviti tekstovi 36 transkripata razgovora što ih je Franjo Tuđman sa svojim suradnicima i partnerima vodio od 1991. do 1999. godine. Dvanaest godina nikoga nisu zanimali i skupljali su prašinu, da bi sada, nakon potvrđenih haških presuda šestorici, za dežurne dušebrižnike postali krunski dokaz ne pogrešne Tuđmanove politike prema BiH, već Mesićeve izdaje!
Zašto? Zato što je Mesić učinio javnom istinu o tome kako Tuđmanov cilj nije bilo održanje BiH u današnjim granicama, već popravljanje granica hrvatske države »kakve možda nikada u povijesti nismo imali«. Za hrvatsku laž Tuđman je heroj, iako će nas zbog toga stići kolektivna kazna, a Mesić izdajnik jer je objelodanio istinu koja nikada nije bila sub rosa, već znana širokom krugu ljudi s kojima je o BiH Tuđman gotovo desetljeće razgovarao!
To je ta nakaradna logika kako za Hrvatsku treba lagati koju je udarna pesnica ratnog hrvatskog novinarstva izravno preuzela od Miloševićevog agitprop stroja poznatog kao »Odjeci i reagovanja«.
U pogovoru »Stenograma o podjeli Bosne« književnik Ivan Lovrenović ističe upravo tu, po njemu neobjašnjivu potrebu Franje Tuđmana za snimanjem i čuvanjem svih svojih razgovora, pa i onih najkompromitirajućeg sadržaja.
Nasuprot Tuđmanu, iza Slobodana Miloševića ostali su samo leševi koje je pokušavao sakriti njihovim uklanjanjem i preseljavanjem s mjesta zločina, dok tonskih i pisanih tragova za sada nema. Valjda zato što Milošević kraj sebe nije imao Stipu Mesića, već Boru Jovića.
Hrvatske laži i srpska posla.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
