Branko Mijić, komentar za Novi list
Pornografija smrti nije nikakva novost kada je politika posrijedi. Pojedincima se u ime ovog ili onog višeg cilja oduzimala mogućnost da sami odlučuju o svojoj smrti, oni i njihove obitelji postali su maska smrti iza koje se skrivala pornografija politike, govorila je još davno antropologinja Dunja Rihtman Auguštin.
Pornografija smrti nije nikakva novost kada je politika posrijedi. Pojedincima se u ime ovog ili onog višeg cilja oduzimala mogućnost da sami odlučuju o svojoj smrti, oni i njihove obitelji postali su maska smrti iza koje se skrivala pornografija politike, govorila je još davno antropologinja Dunja Rihtman Auguštin.
Smrt Slobodana Praljka, njegov osobni čin da si pred TV kamerama oduzme život, postala je javna stvar iza koje se pokušava prikriti pornografija ne samo ovdašnjih političara već i svih onih koji se sada žele pokazati i prikazati zaštitnicima »svog« heroja a ne zločinca iako, kao i svaki pokojnik, Slobodan Praljak pripada jedino svojoj obitelji koja zaslužuje miran i dostojanstven posljednji ispraćaj. To što je zbog ratnog generala čak i Crkva u Hrvata relativizirala dogmu o samoubojicama i nije toliko šokantno kao čin prisavske Katedrale duha koja se usudila Praljka usporediti sa Sokratom!?
Vjerojatno bi se, i sam sklon filozofiji, Slobodan Praljak na takvo pretjerivanje grohotom nasmijao, jer ga sa slavnim grčkim filozofom osuđenim prije 25 stoljeća na smrt zbog »kvarenja mladeži«, povezuju samo brada na licu i posljednje u životu, ispijanje otrova. Doduše, jedan se odlučio za kukutu a drugi za cijankalij koji je bio draži nacistima nakon Drugog svjetskog rata.
Nažalost, upravo su tu poveznicu ratnih zločinaca isticali svjetski mediji koji su izvještavali sa suđenja u Haagu, ali to HRT-u nije bilo nimalo važno. Ako im je Praljak Sokrat, možda bi nam genijalci s dalekovidnice mogli razložiti svoje vizije i vidjelištvo. Možda ih inspirira Rafaelova freska pa nam otkriju da ono iza Sokratovih leđa nisu Platon i Aristotel, već Franjo Tuđman, koji pod miškom nosi svoje remek-djelo »Bespuća povijesne zbiljnosti«, prstom uperenim u nebo, dok mu društvo pravi Gojko Šušak koji ga dlanom prizemljuje, noseći u ruci svoju »Etniku«?
Mogli bi naši vrli propagandisti tako u svom kunsthistoričarskom nadahnuću u Pitagori prepoznati, recimo, Matu Bobana kako računa koliko Hrvata, koliko Bošnjaka, a u Euklidovom odnosno Arhimedovom šestaru rekonstruirati Tutin i Štelin instrument za crtanje granica. Puno toga se može snovidjeti u nacionalnom zanosu i domoljubnom pregnuću, sve je moguće pa i od povijesti do povijesti umjetnosti u jednom koraku skočiti iz Atenske škole i Vatikana u Udruženi zločinački pothvat i Haag.
Zato mrtve treba pustiti da miruju, a živima dati da žive. Niti jedan, pa ni posljednji rat ne može biti završen dok su »živi« neprijatelji. Pogotovo se to odnosi na BiH u kojoj nakon Daytonskog sporazuma ne postoje niti stvarni pobjednici niti istinski pobijeđeni. Haškim presudama nitko nije baš zadovoljan, svatko u svojim ratnim zločincima vidi uzora vrijedne heroje, vlastite žrtve se diviniziraju, a tuđe minimiziraju. Svi glavni politički akteri izravno su formirani ratnim događanjima, a sve politike ratne su politike. Na izborima se glasa po principu ratnog bratstva, čak i generacije koje nisu osjetile rat još su rigidnije birajući one koji forsiraju sukobe.
Rat je za nas još uvijek najveći kulturni događaj. Karte su podijeljene, publika spremna, čeka se samo da predstava počne. I za sve ćeš opet ti biti kriv, Sokrate!
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
