Denis Romac, komentar za Novi list
Sramotno osporavanje zadnje presude Haškog suda za ratne zločine u Herceg-Bosni ulazi u novu fazu osporavanja cjelokupne ostavštine Haškog suda i svih njegovih presuda, što svjedoči o potpunoj dezorijentiranosti i izgubljenosti hrvatske političke i medijske scene. U Hrvatskoj se, naime, posljednjih dana na navodno relevantnim mjestima, primjerice na javnom televizijskom servisu, posve ozbiljno raspravlja o reviziji rada Haškog suda i svih njegovih presuda. O tome govori politički analitičar i nekadašnji strateg Mosta Ivica Relković, dok čelnik Mosta Božo Petrov mrtav ozbiljan predlaže osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje bi po njegovom mišljenju, ni manje ni više, trebalo rasvijetliti djelovanje Haškog suda.
Sramotno osporavanje zadnje presude Haškog suda za ratne zločine u Herceg-Bosni ulazi u novu fazu osporavanja cjelokupne ostavštine Haškog suda i svih njegovih presuda, što svjedoči o potpunoj dezorijentiranosti i izgubljenosti hrvatske političke i medijske scene. U Hrvatskoj se, naime, posljednjih dana na navodno relevantnim mjestima, primjerice na javnom televizijskom servisu, posve ozbiljno raspravlja o reviziji rada Haškog suda i svih njegovih presuda. O tome govori politički analitičar i nekadašnji strateg Mosta Ivica Relković, dok čelnik Mosta Božo Petrov mrtav ozbiljan predlaže osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje bi po njegovom mišljenju, ni manje ni više, trebalo rasvijetliti djelovanje Haškog suda.
Relković je uvjeren da bi Hrvatska s drugim zainteresiranim zemljama trebala potaknuti UN da osnuje međunarodno tijelo za – analizu, reviziju i evaluaciju rada Haškog suda!?! Ovaj analitičar smatra da je potrebno usporediti sve presude koje je donosio Haški sud i proučiti kojim se kvalifikacijama sud služio u svakoj pojedinoj presudi, osobito kada je riječ o korištenju instituta udruženog zločinačkog pothvata.
Relković vizionarski zaključuje da je takva analiza potrebna kako bi se utvrdilo je li sud radio unutar zadanih pravnih okvira ili ih je možda prekoračio, a sve kako bi se osigurala destigmatizacija okrivljenika, u slučaju da se pokaže da sud nije koristio jednake kriterije u svim pravnim procesima. Relkoviću je to bitno i zbog posljedica sadašnjih haških presuda i odgovora na pitanje hoće li u budućnosti na sličnim sudovima biti procesuirani i američki i njemački vojnici, ili će »žrtve« takvih sudova i ubuduće biti samo hrvatski vojnici, i to sada kao mirovnjaci.
Relkovićeve ideje, kolikogod one bile nerealne i neprovedive, prigrlio je i utjecajni HDZ-ovac i sin prvog hrvatskog predsjednika Miroslav Tuđman, zbog čega bismo mogli pomisliti da je riječ o ozbiljnim stvarima, iako su Relkovićeve ideje jako daleko od toga. I Tuđman, naime, smatra da bi bilo najbolje da UN osnuje »tijelo za reviziju«, kako se »ne bi stekao dojam da Hrvatska ide protiv presude Haškog suda«, kako je to Tuđman objasnio Večernjem listu, tvrdeći da su »pravni stručnjaci« zauzeli negativna stajališta o presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, ali i o radu Haškog suda.
Ne odustaje ni ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković. Osnovao je izvjesnu »radnu skupinu«, koja bi trebala napraviti stručnu analizu presude šestorki. Ta bi analiza tobože trebala poslužiti kao predložak za odluku o reviziji postupka, premda je revizija zbog strogih haških uvjeta posve gotovo nemoguća, baš kao što su posve nerealna očekivanja da će sud sada dodijeliti Hrvatskoj status prijatelja suda.
Haški je sud takav zahtjev Hrvatske višekratno odbijao, i to uvijek zato što hrvatski prijedlozi nisu udovoljavali kriterijima za dodjelu tog statusa, budući da je Hrvatska sudu uvijek htjela rastumačiti činjenična, a ne samo pravna pitanja, kako propisuje taj pravni institut.
I Bošnjaković, dakle, premda kao iskusni pravnik i dugogodišnji ministar pravosuđa sigurno zna da je to o čemu govori jednostavno neprovedivo, svjesno prodaje maglu i širi iluzije, baš kao i Tuđman i Relković.
Maštarije političke i medijske Hrvatske o »obaranju« pravomoćne presude i osporavanju Haškog suda nisu ništa više nego puke maštarije. Svijet, a pogotovo zapadni, integriran u Europsku uniju i NATO, snažno podržava Haški sud, smatrajući da je taj sud ne samo ispunio, nego i nadmašio očekivanja međunarodne zajednice, pomogavši zaustaviti krvoproliće na Balkanu. Zato Hrvatska u svojim napadima na Haški sud saveznika može pronaći eventualno u Putinovoj Rusiji, što se zorno potvrdilo i na preksinoćnjem zasjedanju Vijeća sigurnosti o Haškom sudu, kada su jedine kritike na račun Haškog suda stigle od hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i predstavnika Rusije, koji je Haški sud proglasio »antisrpskim«.
Ovdje ne želimo reći da su haške presude savršene i da su zamjerke na njegov rad nedopuštene. Riječ je o sudu koji je u svojoj gotovo 25-godišnjoj povijesti ponekad donosio kontroverzne i kontradiktorne odluke, temeljene na nejasnim i upitnim pravilima, nakon predugih sudskih procesa, u kojima strane u sporu nisu uvijek bile ravnopravne. No jedno su kritike na njegov rad, a ovo što se danas događa u Hrvatskoj nešto je sasvim drugo. Hrvatski napad na Haag motiviran je isključivo iracionalnim odbijanjem jedne haške presude, koja prokazuje i kažnjava tragičnu i zločinačku politiku Tuđmana i HDZ-a prema BiH devedesetih.
Za aktualni hrvatski sunovrat u devedesete najodgovorniji je upravo premijer Andrej Plenković, koji je netom nakon objave presude najprije kazao kako su mnogi navodi iz presude neutemeljeni i politički neprihvatljivi, da bi zatim, kad je vidio da se situacija otima kontroli, počeo uvjeravati da Hrvatska ipak poštuje hašku presudu. No bilo je prekasno. Hrvatska se svojim odnosom prema Haagu ubrzano udaljava od Europe i civiliziranog svijeta, dok se Hrvati ponovno zgražaju nad svijetom koji tobože ne shvaća nepravdu koja im je nanesena.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
