Boris Dežulović, kolumna za tjednik Novosti
‘To su meni kupili moji župljani’, objasnio je velečasni Andrija Vrbanić, svećenik iz Ivanovca kraj Osijeka, objašnjavajući novinaru Indexa otkud župniku siromašne, državnom nezavisnošću poharane male slavonske župe novi Mercedes E klase. Kažem ‘novi’, jer godinu dana staro švapsko auto, zna svaki Hrvat, računa se u novo. Dok pouzdana njemačka mašina dođe do polovnog auta, drugi su već oldtimeri. Ne bi, da je drugačije, cijena don Andrijina Mercedesa na tržištu polovnih automobila sezala pedeset hiljada eura, novac za koji se u istom tom Ivanovcu može kupiti četiri-pet potpuno opremljenih kuća s okućnicama i voćnjacima, dakle pola sela.
Zašto bi, međutim, pastva siromašne slavonske župe od dva šora i jedne trafostanice svom velečasnom kupovala moćnu njemačku limuzinu, kakvom rimski papa pokriva cijelu zapadnu hemisferu, a koju u Hrvatskoj voze samo zamjenici pomoćnika ministra, županijski pročelnici za urbanizam i ostala društvena elita? ‘Vjerojatno me vole’, lakonski odgovara don Andrija, i u pravu je, jer drugog objašnjenja nema. Ivanovac je mala župa, Slavonac je pijan cijelu prođe za petnaest minuta – svećeniku pješke, sve uz blagoslov kuća, ne treba više od pola sata – ali don Andriju u Ivanovcu nekako baš vole.
‘Bože sačuvaj, što bi mi smetalo? Da nije zaradio, ne bi ga ni kupio’, kaže tako televizijskim reporterima njegova sumještanka Iva, a sused Rudolf dodaje: ‘Neka ima čovjek. Radi i živi kao svi mi, nikome ništa nije ukrao!’ Kako je, međutim, u historijskom vrtlogu ispalo da don Andrija siromah dijeli sudbinu svoga stada, koje također teško ‘zarađuje’ i jedva spaja kraj sa završetkom – i koje jednako ‘radi i živi kao svi mi, i nikome ništa nije ukralo’ – a jedini on na koncu ima Mercedes E klase, to suseda Rudolfa i ostale mještane ne zamara previše.
Takvi su u Ivanovcu kraj Osijeka. Takvi su Slavonci. Takvi su Hrvati: prodat će oni ako treba i kuću i voćnjak i cijelo imanje, otići će u Njemačku i ispišati krv na baušteli, cijelo selo će napustiti Slavoniju i otići u Irsku u konobare, ali župnik će, krvi im Isusove, voziti Mercedes E klase. A ako ih i dalje budete nervirali, kupit će mu još jedan. Pa ne mislite valjda da će u obilazak i blagoslov kuća ići na devama i magarcima?
Ne, bez zajebancije. Baš tim riječima – ‘pa ne mislite valjda da ću u obilazak i blagoslov kuća ići na devama i magarcima?’ – pomalo i ljut pitao je svojedobno novinare župnik Petrovskog Anđelko Horvatić, kad mu je jednog jutra u župnom dvoru iznenada osvanuo Audijev Q7, robusni a luksuzni terenac koji polovan, kako se mrtav-hladan pravdao don Anđelko, ‘ne vrijedi više od tridesetak tisuća eura’. ‘Pa ne mislite valjda’ da će don Anđelko s konjske snage na magareću, kao onaj debil što je ‘u obilazak i blagoslov’ u Jeruzalem ušao na magarcu, umjesto da je u grad ujahao kao Šejn iz Nazareta, u moćnoj njemačkoj dizelskoj zaprezi s upregnutih tri stotine pedeset metalik crnih konja?
Takvi su, rekoh, Hrvati. Nekidan su tako – samo pretposljednji primjer – župljani Tučepa kraj Makarske svome župniku fra Nediljku Šabiću naručili i kupili kalež od zlata i srebra, vrijedan deset hiljada eura. Deset hiljada eura, shvaćate, Tučepljani su dali samo za jednu jebenu čašu, iz koje će fra Nediljko nedjeljom ritualno piti krv onoga siromaha u prljavim dronjcima što je jahao po Judeji na kljusavom magarcu i grijehe čovječanstva otkupljivao kao sekundarnu sirovinu i staro željezo, cijelu veličanstvenu kršćansku crkvu utemeljivši upravo na nezamislivosti ideje da se ‘u obilazak i blagoslov kuća ide u Audiju Q7 ili Mercedesu E klase’!
Pa ipak, Tučepljani su se uvrijedili kad su se novinari stali raspitivati o društvenoj odgovornosti, ako već ne teološkom smislu skupocjenog zlatnog kaleža za obredno preseravanje. ‘Nepotrebno je govoriti je li se novac mogao za nešto bolje donirati’, svaku je takvu raspravu kao ‘nepotrebnu’ otklonio Ante Šimić, član Župnog ekonomskog vijeća. ‘Pomažemo Crkvu i župnike kad god treba’, objasnio je mještanin Andrija, koji je sam za kalež isprsio tisuću i pol eura, otklonivši valjda kao ‘nepotrebnu’ i svaku raspravu o tome za što točno nekom župniku uopće ‘kad god treba’ kalež od zlata i srebra. Umjesto njega, objasnio je sam fra Nediljko: ‘Ovo je dar vjernika njihovoj župi, jer onome tko vjeruje ništa nije problem. Njihovim doprinosom vino će postati krv Kristova.’
Da niste, eto, u školi sjedili na ušima, znali biste da za složeni kemijski proces euharistijske sinteze, dakle pretvaranja običnog vina s Lidlove akcijske rasprodaje u vrhunsku krv Kristovu, treba menzura od zlata i srebra. ‘Pa ne mislite valjda’, rekao bi fra Nediljko, ‘da će Isusova krv od vina nastati u bukari ili krigli od Karlovačkog piva?’ Već i ona iz Zepterova kaleža, a kamoli iz običnog žmula, niti je krv Isusova niti je krvi Isusove vidjela. Bilo je zapravo i vrijeme da se uvede red na hrvatsko euharistijsko tržište, na kojemu se svaki industrijski kiseliš u jeftinom niklovanom kaležu podvaljuje za arhivsku, dvije tisuće godina staru čuvenu krv Kristovu s geografskim porijeklom.
Hrvatske katolike, kako vidite, nije problem uvjeriti u takve stvari. ‘Pomažemo Crkvu i župnike kad god treba.’ Nedokučivi su putovi Gospodnji, a još nedokučivije potrebe njegovih zemaljskih poslanika. Liste njihovih potreba ponekad tako izgledaju baš kao popis prohtjeva Madonne ili Barbre Streisand: jednome, eto, treba Audijev terenac Q7 ili Mercedes E klase, drugome skupocjeni zlatni kalež, trećemu palača od deset hiljada kvadrata s fasadom od poludragog oniksa. Imaju, međutim, oni i drugih i drugačijih, vrlo ljudskih tih, kako se zovu, potreba. I za svaku od njih, potpuno i bezrezervno razumijevanje svoga stada.
‘Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!’ pisalo je na transparentu kojim je prije desetak godina više od hiljadu stanovnika Runovića kraj Imotskog protestiralo zbog odluke splitsko-makarskog nadbiskupa i Provincije Presvetog Otkupitelja da premjesti seoskog župnika fra Ljubomira Šimunovića, svećenika koji je – sjetit ćete se te divne priče – sav župni novac, okruglih stotinu sedamdeset tisuća kuna, spičkao na seksi-telefone, po cijele noći nazivajući u Tajland sisate udovice i napaljene učiteljice, za svega petnaest zarez devedeset kuna plus PDV po minuti. ‘Ako je naš fra Ljubo i potrošio, pa šta? Naše je pare potrošio!’ u pravednom je gnjevu tada u kamere HTV-a vikala jedna mještanka Runovića: ‘I on je čovik od krvi i mesa, ka i svi ostali!’
Jednako kako su u drugoj jednoj poznatoj, mada nešto manje smiješnoj epizodi, u zagrebačkoj župi Šestine onomad protestirali zbog premještaja i sudskog progona njihova omiljenog župnika Ivana Čučeka, samo zato što je na vjeronauku zavlačio ruke pod suknjice trinaest seoskih djevojčica. I on je bio, shvatili ste, ‘čovik od krvi i mesa, ka i svi ostali’. ‘Ako je naš don Ivan i pipkao djevojčice, pa što? Naše je djevojčice pipkao!’ po prilici tim argumentima svoga su župnika tada u pravednom gnjevu branili mještani Šestina, uključujući – nedokučivi su putovi Gospodnji, a još nedokučiviji umovi njegovih zemaljskih ovaca – i same roditelje zlostavljanih jedanaestogodišnjakinja. U Šestinama s tim nemaju problem. Hrvati s tim nemaju problem. ‘Jer onome tko vjeruje ništa nije problem.’
Svećenici su, eto, ‘ljudi od krvi i mesa, kao i svi ostali’, oni ‘rade i žive kao i svi mi’. Dobro, osim što voze Audije i Mercedese. Da, i piju iz zlatnih kaleža. I žive u dvorima od oniksa. Inače su ‘kao i svi mi’. ‘Tko je od nas bez grijeha, neka prvi baci kamen’: tko od nas nije u trenutku slabosti spičkao stotinu sedamdeset hiljada tuđih kuna na hotline-telefone za mala noćna drkanja, ima li među Hrvatima ikoga tko barem jednom u životu nije u sakristiji ispipao trinaest jedanaestogodišnjih djevojčica?
‘Onome tko vjeruje ništa nije problem.’ A Hrvati, kako bih vam rekao, baš vjeruju. Hrvatskim katolicima nije tako bio problem kad je velečasni Pedofilček na kraju za seksualno zlostavljanje šestinskih djevojčica osuđen tek uvjetno, kao da je gliserom ubio dvoje ljudi, pa na koncu s blagoslovom Zagrebačke nadbiskupije – i valjda najboljim stručnim kvalifikacijama – raspoređen da priprema djecu za sveti sakrament krizme. Nije im problem bio ni kad je onoga svećenika što je u đakovačkom sjemeništu opio i silovao petnaestogodišnjeg dječaka osječki sud prije mjesec-dva osudio na društveno korisni rad: ateističko smeće poput mene zapitalo bi se kakva je to točno kazna kad sud na društveno korisni rad osudi nekoga kome je društveno korisni rad, jebiga, profesija. Ispada, sakloni Bože, da je prošao nekažnjeno.
Kao, na koncu, i drugi jedan omiljeni seoski svećenik, Nedjeljko Ivanov iz Bibinja kraj Zadra, što je onomad jednako spajao društveno ugodno s društveno korisnim, pa s desetinama prijava za seksualno zlostavljanje maloljetnika zbog zastare izbjegao čak i uvjetnu kaznu, završivši na koncu u skupom privatnom staračkom domu, koji mu zahvalni Hrvati plaćaju hiljadu eura mjesečno. I još prije neki dan javno preko novina jadikuje kako je ‘žalostan i usamljen’, jer mu ‘nedostaju prijatelji i druženja sa svećenicima’.
Golema je, kako vidite, i zadivljujuća vjera u hrvatskih katolika. Jednom od dječaka iz Bibinja kad se kod kuće povjerio kako mu je don Nedjeljko skidao hlače i dirao ga za genitalije, rođeni su roditelji rekli ‘pa nije te silovao’!
Nema takve janjetine Božje nigdje, sve će oni napraviti svome pastiru: kupit će mu automobil od pedeset hiljada eura, naručiti kalež od deset hiljada, obložiti cijelu palaču u oniks, dat će mu i svoje kćerke i sinove da se malo poigra – jeftinije im valjda nego da mu plaćaju račune za seksi-telefone – i na kraju mu još platiti i luksuzni starački dom.
Dat će mu tako ako treba – samo posljednji primjer – i državni kredit, pa na kraju preuzeti i kredit i dugovanja: nikad se hrvatski katolik neće zapitati kako je i zašto, recimo, Hrvatska banka za obnovu i razvoj 2007. godine uopće dala tri milijuna eura kredita Vrhbosanskoj nadbiskupiji, u osnovi dakle jednoj neprofitnoj udruzi za društveno korisni rad, već će se umjesto toga prije neki dan – kad ateističko smeće popizdi na premijera Andreja Plenkovića zato što je katoličkoj braći u BiH oprostio i na naša pleća preuzeo cjelokupni dug zajedno s desetogodišnjim zateznim kamatama – pitati kako smo to i zašto, za Boga miloga, očekivali da Vrhbosanska nadbiskupija, u osnovi dakle jedna neprofitna udruga za društveno korisni rad, vraća kredit od tri milijuna eura?
‘Onome tko vjeruje’, međutim, ‘ništa nije problem.’ Pa mu nije problem ni kad ga nakon svega – nakon razmetanja skupim limuzinama, dvorima od oniksa i zlatnim servisima, nakon silovane i zlostavljane djece, nakon spičkanih stotina hiljada iz župnih milodara, milijuna iz državnih banaka i milijardi iz budžeta – pripadnici toga kartela još i otvoreno zajebavaju. U oči oni gledaju i zajebavaju Hrvate.
‘Žao mi je hrvatskoga naroda’, mrtav-hladan tako, bez da trepne, kaže u božićnoj poslanici vođa kartela kardinal Josip Bozanić, citirajući apostola Mateja: ‘’Žao mi je naroda’, to je Isusov samilosni izričaj koji se tiče i nas, jer osjećamo da i nama govori: ‘Žao mi je moga hrvatskoga naroda zbog svega što proživljava’.’
Nisam slušao poslanicu do kraja, ali slutim da je na koncu ipak objasnio: ‘Vjerojatno me vole.’
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
