Svašta je Slobodan Praljak proživio u ratu. Primjerice, da mu Mladen Naletilić, zloglasni zapovjednik zloglasne "Kažnjeničke bojne" upada u ured, prijeti da će ga izbušiti hicima iz pištolja i naziva ga "Titinim govedom", jer su neki njegovi vojnici izginuli zbog pogrešnih informacija Praljkovih obavještajaca i izviđača o položajima Armije BiH. Držao mu je pištolj na sljepoočici. Zbog tog sukoba Praljka su, navodno iz Zagreba, smijenili s vrha HVO-a 7. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru.
Na kraju za to nije proglašen krivim. Ali jest za puno toga drugog u postupku "Prlić i ostali". Jadranko Prlić bio je vojni zapovjednik HVO-a tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH, koji je potrajao od listopada 1992. do ožujka 1994. I dok je HVO odigrao nevjerojatnu ulogu u prvom udaru JNA po bosanskohercegovačkim ratovima, primjerice u obrani Mostara, puno toga izrodilo se u nešto jezivo. Jedno od najgorih mjesta za mučenje zatočenih bio je logor Dretelj.
Nakon povlačenja JNA, veliki vojni kompleks u proljeće i ljeto 1992. prvo su koristile snage HOS-a Blaža Kraljevića koji su tamo trpali Srbe iz Hercegovine, bez razlike je li bila riječ o zarobljenim vojnicima, militantima ili civilima. Slavojka Frižović prije nekoliko je godina u razgovoru za "BIRN – Justice Report" ispričala da je bila zatvorena sa 40 žena i da je vidjela da neke od njih odvode na silovanje.
"Dođu preko dana i gledaju gdje koja leži. Onda po noći traže od stražara ključ i izvedu ženu koja im se svidi. Jedna od njih mi je rekla da su je silovali. Plakala je i bila postiđena. Nisam doživjela što su druge žene, ali jesam strah i stres, što je pomoglo da obolim”, kazala je tada Frižović. Zatočenici su pričali da su ih tukli stražari, vojnici, civili, kako je tko stigao. Muškaraca, žena, zarobljenih vojnika i civila bilo je navodno oko 3000. Seksualno su zlostavljani bili i muškarci.
Zapravo je riječ o vrlo sličnim ispovijestima o brutalnosti iz sabirnih logora na svim stranama u tom ratu. Početkom 1993. logor od HOS-a preuzima HVO i tada u logor počinju trpati i Bošnjake. Zijad Tucaković je tri mjeseca proveo u hangaru broj jedan: "Bilo nas je negdje oko 300 ljudi... Bili smo toliko pretrpani da su neki po gredama spavali. Bilo je maltretiranja. Ljudi su od žeđi padali u komu, mislili su da će pomrijeti. Jednu bocu vode znalo je piti 20 ljudi, iz čepa."
"Bilo je i ubijanja ljudi. Petorica ovih što su bili sa mnom umrli su od terora, nisu mogli izdržati. Odvođeni smo svaki dan na plato i tukli su nas, policija, HVO... Svaki dan je bilo isto", kazao je Ramiz Šuta, koji je u Dretelju zaglavio u skupini od njih 68 među kojima je bilo i maloljetnika. Mustafa Dizdar iz Stolca pričao je, pak, da je se i više od dva desetljeća nakon što je prošao kalvariju po logorima Koštana bolnica i Dretelj muči s noćnim morama i flash-backovima.
Zbog premlaćivanja je radno nesposoban, živi pod sedativima... A sve je počelo u zoru 28. srpnja 1993. kad mu je u dom upala Vojna policija HVO-a, zarobila ga pred djecom i suprugom i odvela. Ubacili su ga u vozilo u kojem je već bilo nekoliko Bošnjaka. Prva maltretiranja pripadnika HVO-a počela su već u civilnoj policijskoj stanici, na hodniku. Kazao je da mu ni danas nije jasno kako su to mogli raditi ljudi s kojima je živio i družio se čitav život. A onda put Koštane bolnice.
"Odvode me u hodnik i okreću me leđima prema njima raširenih nogu i ruku. Počinju ispitivati, gdje je puška, maltretiraju, udaraju. Ovi svi gledaju, iživljavaju se jednostavno... Jednostavno padam od udaraca po nogama, glavi, po čitavom tijelu tim pendrecima. Oni polijevaju vodu na mene i opet tako rade, nastavljaju, dok više nisam klonuo skroz i onda me ubacuju dolje u podrum", kazao je Dizdar.
Dodao je da su u podrumu bila i dvojica dečkića, od 14 ili 15 godina, koje, dok je on bio tamo i koliko je on vidio, nitko nije zlostavljao. "Pomagali su mi, stavljali neke mokre krpe na leđa i tako me liječili do 4. kolovoza", pričao je dalje. Odatle su ga odveli u Dretelj. Tamo je bio u posebnoj prostoriji bez ikakve svjetlosti i mokrog čvora sa 64 zarobljenika kojima je određen najgori tretman, a na samom ulasku dočekao ga je mrtvac iza vrata.
"Mrtvac je ležao na ulazu poprijeko. Ležao je tri dana, neki Kohnić iz Domanovića. Kažu, ubili ga i ostavili tako da mi gledamo. Tu se osjetio zadah urina, izmeta. To je jedna ćoša bila, gdje se vršila nužda i to je bio naš život", kazao je. Nisu znali je li dan ili je noć. Ulazili bi im unutra i stali ih premlaćivati, a za zabavu su organizirali i borbe lokalnih snagatora sa zatvorenicima. Na taj način je ubijen, na tri metra od njega, zatvorenik koji se zvao Emir.
"Iza toga sam ja bio na redu. Pao sam, onesvijestio se", pričao je i u tom trenutku, prije nego što je stigao umrijeti, strpali su ga u stacionar. "Tu su nam davali neku prvu pomoć, ono pred smrt. Pored mene umire Salko Kaplan. On je umro kod mene sa srčanom manom, jer je bio ugrađen bypass, pacemaker", kazao je. Samo što je Dizdar imao sreću da ga tamo zatekne lječnik Crvenog križa 15. listopada koji mu je šapnuo da će ga staviti na listu da ode odatle, jer mu se radi o životu ili smrti.
Crveni križ je bio taj koji ga je prevezao na oporavak na Korčulu. U treće zemlje nije htio jer su mu u Stolcu ostali supruga i djeca, te se prvom prilikom vratio obitelji. Danas je osuđen na doživotno liječenje. Osim toga posebno je zloglasan logor HVO-a bio Heliodrom, a Bošnjake su maltretirali ukupno u nešto manje od 60 koncentracijskih logora u Gabeli, Vojnom, Ljubuškom... Povrh toga, čim su istjerali JNA iz Mostara, krenule su borbe u tom gradu.
Prema popisu iz 1991. u Općini Mosar živjelo je 35 posto Muslimana, 34 posto Hrvata, 18 posto Srba i 12 posto Jugoslavena. U samom Mostaru, postotak onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni bio je još i viši. Etnički pročešljati pola takvog jednog grada moglo se samo krajnjim nasiljem. A drugdje... Hrvatski mediji naveliko već godinama pišu o pokolju nad 116 ljudi u Ahmićima 16. travnja 1993. kada su pripadnici HVO-a pobili čak i 32 žene i 11 djece. Najstarija žrtva imala je 81 godinu. Najmlađa tri mjeseca.
Dario Kordić je kao zapovjednik HVO-a za, među ostalim, i to "nagrađen" sa 25 godina zatvora kao ratni zločinac. Odslužio je dvije trećine kazne, nedavno se vratio iz Haaga da bi ga ekstremni dio klera i politike dočekao doslovno u maniri blaženika. U slučaju "Prlić i drugi" sudilo bivšim čelnicima samoproglašene HR Herceg-Bosne.
I to premijeru Jadranku Prliću, ministru odbrane Bruni Stojiću, zapovjednicima HVO-a Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, zapovjedniku vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću te šefu komisije za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću. Oni su sada i osuđeni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu.
S tim što "zločinačkim poduhvatom" Haški sud nikada nije nazvao onaj dio koji se odnosio na obranu HVO-a od agresorske JNA, nego isključivo na protjerivanje muslimansko-bošnjačkog stanovništva iz dijelova BiH na teritoriju HR Herceg-Bosne kako bi onda etnički očišćena područja pripojili Republici Hrvatskoj. Sva sila dokaza o ponašanju vlade u Zagrebu nije nimalo pomogla u uvjeravanju da Zagreb s time nije imao ništa.
Sve da i nije bilo opjevanog ubrusa na kojem je Franjo Tuđman 1994. britanskom diplomatu Paddyju Ashdownu nacrtao podjelu BiH između Hrvatske i Srbije. Ili ono kada je pokojni bivši urednik Večernjeg lista Branko Tuđen u memoarima opisao na koji način je Tuđman još sredinom 1991. pokazivao karte podijeljene BiH talijanskom političaru Bettinu Craxiju.
U Haagu se dogodilo to da su naprosto konstatirali da je Slobodan Praljak bio zapovjednik glavnog štaba HVO-a, da je znao da HVO premješta i zarobljava Bošnjake, kao i to da će u Mostaru biti počinjeni zločini ili za pojedina ubojstva i ranjavanje članova međunarodnih organizacija. Dokazali su mu da je sudjelovao u prikrivanju zločina HVO-a u Stupnom Dolu, da je posredovao između Hrvatske i HVO-a, s tim da je konačni cilj Tuđman objašnjavao i Ashdownu i Craxiju i mnogim drugima.
Bruna Stojića u Haagu su optužili i osudili kao onoga koji je donosio odluke o vojnim operacijama u Mostaru i deložiranjima. Milivoj Petković rat je započeo kao potpukovnik JNA, da bi se odmah u ljeto 1991. stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. E, da bi ga Janko Bobetko u proljeće 1992. rasporedio u izmješteno zapovjednog mjesto Hrvatske vojske u Grudama u BiH. To je ubrzo postalo glavni stožer HVO-a i Petković je postao vojni zapovjednik.
Haag je konstatirao da je Petković omogućio akcije u Gornjem Vakufu/ Uskoplju, u Jablanici, u granatiranju Mostara. Od odgovornosti za rušenje Starog mosta sve su ih oslobodili. Valentin Ćorić je kao čovjek iz vrha zapovjedništva Vojne policije HVO-a imao velike ovlasti nad mrežom koncentracijskih logora.
O angažiranju vojne policije u nasilnim deložacijama po gradovima u Stolcu, Čapljini, Mostaru i Gornjem Vakufu/ Uskoplju da se ne govori. Berislav Pušić od 6. kolovoza 1993. bio je predsjednik povjerenstva zaduženog za zatvore i druge zatočeničke objekte HVO-a.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
