Svetislav Basara - Smrt Deda Mraza

Svetislav Basara, kolumna za dnevni list Danas

Mnogo se megabajta proteklih dana straćilo na veleumna smatranja da li je masovno samoubistvo generala Praljka bilo sokratovski - što će reći herojski - ili pak kukavički, geringovski, čin a u jednom delu domaće javnosti, naročito u Kitaj Gorodu, moglo se čak primetiti izvesno žaljenje, pa i zavist, što general Mladić nije preduhitrio Praljka i - uz trogatelne poslednje reči - ispio kukutu.

Šešelj mu je to, konačno, davnih dana i savetovao, a mi ćemo se sad odati sarkazmu pa vojvodi spočitnuti da bi ga đeneral možda i poslušao, da mu je dao lični primer.

Može vam se činiti neprikladnim, ali prava tema naše današnje kolumne nisu (realizovana i nerealizovana) haška samoubistva, nego tragični nedostatak smisla za ironiju, humor i zajebanciju na prostorima bivše Jugoslavije. Ima vrlo ozbiljnih teologa - takve najbolje i volim - koji naučavaju da pali čovek nema prava da samog sebe uzima za ozbiljno i da je, štaviše - ukoliko namerava da ga Gospod Bog shvati ozbiljno - u obavezi da pravi budalu od sebe. Teške su to reči za današnje uši, ali turimo prst na čelo, pa se zapitajmo, da li je za istoriju i život korisnije da pametan čovek sebe ne uzima za ozbiljno i da se ponekad napravi lud ili da budale sebe shvate preozbiljno i počnu da se prave pametni.

Sudeći po curiculumu vitae samoubijenog generala, Praljak nije bio ni budala ni neobrazovan, naprotiv, imao je diplome triju fakulteta - što je u ex-yu generalitetima ravno biblijskom čudu - ali sama činjenica da je ta tri fakulteta učio (i na njima ispite redovno polagao) simultano, govori da je bio preambiciozna ličnost, sa pretenzijama na renesansnu širinu u rasponu od elektrotehnike do pozorišne režije.

Dobro obavešteni izvori tvrde da se Praljak nacionalizmu odao iz porodičnih razloga, zbog (kažu preteranog) inter(anti)nacionalizma svog oca Mirka, komuniste i udbaša, vaktile straha i trepeta zapadnohercegovačke ustašije, a iz praksisa znamo da je nacionalizam idealan teren za sve one koji sopstvenu, žestoko prenapumpanu važnost, žele da ovekoveče u nacionalnim istorijama i da - kada za to kucne čas - svoje važne bronzane glave poture pod govna hrvatskih, srpskih (_______dopisati po potrebi) vrabaca i golubova.

Kao što onomad napisah, cirkuzantsko-melodramatski rasplet grdnog haškog sudilišta belodano je pokazao da su ex-yu pičvajz i krvoproliće smislili, zakuvali i u (ne)delo sproveli listom cirkuzanti i lakrdijaši, dibidus neozbiljni svati koji su sebe shvatili preozbiljno, a mi im - naivčine - poverovali na reč. Mene što se tiče, najbolja reakcija na Praljkovu smrt - a u izvesnom smislu i Praljkova posmrtna humanizacija - bio je vic koji već danima kruži Srbijom, a koji kaže da Piroćanci i Vranjanci deci puštaju snimak Praljkovog ispijanja kukute i kažu: "Utepaja se, deco, Deda Mraz! Nema poklon paketići ove godine."

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni