Srpski predsjednik Aleksandar Vučić ovaj put nije reagirao burno na vijest da je Ratko Mladić osuđen na najtežu kaznu zbog najgorih zločina. Prilično pomirljivo, premda ne bez karakterističnog vučićevskog patosa, pozvao je građane Srbije da se okrenu budućnosti. Sve je okrenuo na valcer, iako osuda Mladića za »najgnusnije zločine koje čovječanstvo poznaje« predstavlja i svojevrstan apel svima, a ponajprije Srbima, da se zagledaju unatrag, u vlastitu prošlost. Mladić je, naime, kao i svi oficiri JNA koji su prešli u vojske bosanskih i hrvatskih Srba, cijelo vrijeme rata bio na platnom spisku Beograda.
Prošle godine, primjerice, kada je Radovan Karadžić osuđen na 40 godina zatvora, Vučić je, tada kao premijer Srbije, reagirao odlučnije i daleko nervoznije. Sazvao je izvanrednu sjednicu svoje vlade, s presudom Karadžiću kao jedinom točkom dnevnog reda. Vučićeva vlada tada je poručila kako neće dopustiti da se ta sudska odluka upotrijebi protiv srpskog naroda, poručivši da nije dopušteno bilo kakvo prebacivanje kolektivne krivnje na pojedine narode zbog zločina koje su počinili pojedinci. U slučaju Mladićeve presude Vučić je uglavnom lišen takvih problema. Odgovornost Srbije za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj ranije se redovito ocrtavala i temeljem sudjelovanja vojnih i političkih čelnika Srbije u udruženim zločinačkim pothvatima u BiH i Hrvatskoj. I dok su u ranijim presudama na vrhu tih zločinačkih pothvata uvijek bili srpski politički i vojni čelnici, predvođeni Slobodanom Miloševićem, srpski vožd iz krvavih devedesetih u presudama Karadžiću i Mladiću naprasno je nestao, što izravno umanjuje (su)odgovornost Beograda za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj.
To iščeznuće Miloševića, koji je u haškom pritvoru u Scheveningenu umro prije izricanja presude, vjerojatno je rezultat promijenjenih političkih okolnosti u kojima se našao Haški sud uoči svog zatvaranja. Haški sud, sada je to sve očitije, gubi političku potporu zapadnih čelnika, koji više ne žele koristiti Haag kao sredstvo pritiska na Srbiju. Kada su nedavno predsjednik Carmelo Agius, a potom i glavni haški tužitelj Serge Brammertz, nakon odvojenih posjeta Srbiji kritizirali beogradske čelnike zbog nepotpune i nezadovoljavajuće suradnje s Haškim sudom, ne samo da Beograd nije promijenio svoje stajalište, nego su se srpski čelnici neuobičajeno oštro obrušili na Haški sud. Srpska premijerka Ana Brnabić, primjerice, oštro je odbrusila Brammertzu da Haški sud, bez konkretnih argumenata, nije objektivno procesuirao ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.
Kako možemo objasniti činjenicu da haški čelnici optužuju Srbiju da ne surađuje s Haškim sudom jer Beograd odbija izručiti dvoje radikala koji su ugrozili suđenje Vojislavu Šešelju (treći je u međuvremenu umro), dok Beograd uzvraća žestokim protuoptužbama na račun Haaga? Vučić se, recimo, hvali da on nije Haagu izručio nijednog Srbina, dok osuđeni ratni zločinac i general Vladimir Lazarević u isto vrijeme predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu. Ratni zločinac Veselin Šljivančanin čest je gost na tribinama Vučićeve Srpske napredne stranke, što je, bez obzira kako gledali na rehabilitaciju ratnih zločinaca, moralno i politički nedopustivo i skandalozno.
Postupci Srbije dobivaju posebnu dimenziju s obzirom na činjenicu da je Srbija i kandidatkinja za članstvo u EU-u i da su u tijeku pregovori Beograda i Unije. To bi trebalo značiti da je Srbija pod posebnim povećalom, baš kao što je to bila i Hrvatska, u vrijeme kad je Zagreb pregovarao s Unijom. Time, naravno, ne želimo reći da je današnji odnos Hrvatske prema ratnim zločinima koje su počinjeni u njezino ime uzorniji od istog takvog odnosa današnjeg Beograda, ali u vrijeme kada je Hrvatska još pregovarala s Unijom, prije punopravnog članstva, takvo ponašanje bilo je nezamislivo. I to samo zato što ga Unija ne bi tolerirala. U vrijeme kada je Hrvatska pregovarala s Unijom, glavni haški tužitelj Brammertz svakih šest mjeseci podnosio je izvještaj Bruxellesu o tome surađuje li Hrvatska s Haagom ili ne surađuje, i europski šefovi diplomacija na temelju tog izvještaja odlučivali su hoće li Hrvatskoj dati zeleno svjetlo za nastavak pregovora. Tadašnja Brammertzova moć, a to znači i moć Haškoga suda, proizlazila je iz činjenice da su mu europski čelnici tu moć delegirali. Brammertz je, de facto, odlučivao o ulasku Hrvatske u EU. Kada je Brammertz rekao da Hrvatska ne surađuje, Hrvatska nije mogla napredovati u pregovorima. Danas, međutim, kada Brammertz kritizira Srbiju da ne surađuje s Haagom, ne samo da se Srbiji zbog toga ništa neće dogoditi, nego će beogradski čelnici uzvratiti drvljem i kamenjem po Haagu.
A da su promjenu političkih okolnosti u kojima djeluju shvatili i u Haagu, svjedoči i ipak ne tako iznenađujuće izostavljanje Miloševića kao glavnog sudionika Mladićevog udruženog zločinačkog pothvata, kao i cinična odluka da u drugim općinama u BiH, osim u Srebrenici, nije bilo dovoljno muslimanskih i hrvatskih žrtava za genocid. Zapadni moćnici ne žele Haagom i njegovim presudama stvarati dodatne probleme Vučiću, svom ključnom igraču na Balkanu. Bez aktivne potpore moćnika, Haški je sud uglavnom nemoćan, što Vučić jako dobro zna.
Denis Romac, komentar za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
