Split bez pitke vode i to je svima normalno?

Goran Vojković, komentar za Index.hr

Davno je to bilo, slavenska plemena pa i oni koji će kasnije postati poznati kao Hrvati, bili su negdje na području Ukrajine i današnje Poljske, kada je vladar tadašnjeg svijeta, Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, odlučio sagraditi palaču za stare dane. Stari ratnik koji je patio od reume našao je lijepu uvalu nasuprot zaljevu gdje je s jedne strane bio Tragurium, a s druge strane velika i sjajna Salona. Klima je bila ugodna, pogled prekrasan, samo u neposrednoj blizini nije bilo izvora vode. No relativno blizu nalazila se kratka, no vodom izdašna rijeka koju će Slaveni nazvati Jadro. Još je u rimskim spisima nahvaljena kao jedna od najkvalitetnijih voda u Carstvu.

Rimljani su bili umješni graditelji, no nisu poznavali zakon spojenih posuda – tako da je jedini način za dopremu vode od izvora do palače bila izgradnja akvadukta. Kako nas Wikipedija uči, od izvora rijeke Jadro do Palače akvadukt je dug oko 9 km, a visinska razlika krajnjih točaka iznosi 33 metra, što daje prosječni nagib kanala kojima je dovođena voda od 0,37%. Koristio se do sredine VI. stoljeća, kada je oštećen za provale Gota, da bi ga obnovila Austro-Ugarska 1877.-1880. godine. Dijelom se koristio sve do 1932. godine, kada su položene nove cijevi.

Prije 1700 godina čista voda – danas žuta tekućina

Više od 1700 godina nakon izgradnje akvadukta, u gradu koji je nastao oko palače, voda već danima nije za piće. Rimski su inženjeri s dijetlima, konopcem i par drugih jednostavnih alata gradili 9 km vodovoda s preciznim nagibom kako bi voda uredno dolazila, kako bi se u gradu koji danas nosi ime Split moglo popiti čaša svježe, hladne vode te zaliti nasadi voća, povrća i cvijeća koji su veselili starog cara. Možemo zamisliti i austrijske inženjere koji krajem 19. stoljeća na mješavini njemačkog, talijanskog i hrvatskog usmjeravaju težake na čišćenje starih kanala i obnovu rimskog sustava, kako bi ispunili nalog gradonačelnika Antonija Bajamontija. Politički, spomenimo i to, bio je autonomaš i protivnik hrvatskog preporoda, no znao je da se Split neće razvijati bez pitke vode.

I onda se vratimo u 2017. godinu. Split, drugi hrvatski grad, danima je bez pitke vode. Iz cijevi dolazi smeđa tekućina, jer se eto, voda na izvoru zamućuje. I to je svima normalno. Sasvim je normalno da pitanje o tome da drugi grad u državi nema pitke vode iz pipe, ili kako se dolje kaže špine, ulazi u one redovne komunalne vijesti, kao da je to neka uobičajena pojava. Mislim, ako je nemati vodu u gradu koji s okolicom ima četvrt milijuna ljudi, u Europi 21. stoljeća normalno, što je nenormalno?

Ili je stvarno u pravu onaj Afrikanac koji je prije nekoliko mjeseci na Twitteru napisao za Split: „U osnovi Afrika, ali sa strujom.“

Država postoji radi zapošljavanja službenika, a ne obavljanja javne funkcije

Taj problem Splita s vodim pokazuje svu bijedu današnje Hrvatske. Cijeli sustav države, lokalne samouprave, svega, zapošljava više službenika nego ikada, a ne može se nositi s osnovnim komunalnim problemima, kao što je opskrba vodom. Zašto? Zato što u iskrivljenoj hrvatskoj stvarnosti država pa i gradovi služe za upošljavanje stranačkih pripadnika i rodbine, rukovodeća mjesta za plaćanje stranačkih zasluga, a cijeli model za guljenje građana koji nisu u povlastici biti dio tog modela. 

Sama svrha države se gubi – umjesto da je svrha osigurati vodovod, kanalizaciju, ceste bez gužve, svrha cijele organizacije je podjela položaja, vlasti, radnih mjesta i tuđeg novca. A u takvom modelu gdje je sve na prodaju i gdje je sve u raspodjeli novca prikupljenog porezom, u takvom modelu bitno je zaposliti hrpu ljudi u gradskoj upravi i gradskim firmama, skrivati se iz rodoljublja i pogodovati važnima za novi mandat, u takvom modelu koji imamo, novca za poslove tipa obnove vodovodne mreže nema. To je nešto za vladajuće kaste u Hrvatskoj nebitno. Jer oni svoj posao vide kao vladanje, a ne služenje narodu i interesima građana.

Hrvati su sami sebi najveći neprijatelj

U doba Rima, tko je htio biti državni činovnik, morao je među ostalim i naučiti kao voda nije kao druge stvari i druga roba: „Et quidem naturali iure communia sunt omnium haec: aer et aqua profluens et mare…“ (“Po prirodnom pravu pripadaju svim (ljudima) ove stvari: zrak i tekuća voda te more…“), dakle morao je naučiti kako je voda nešto što pripada svim ljudima, takvo je prirodno pravo.

A mi? Hrpa tekstova u Hrvatskoj je bila kako ćemo „prodati vodu“, „dati koncesije strancima“ i slično, no pokazalo se kako su Hrvati sami najveća opasnost za vlastitu vodu – pa koliko se samo u Dalmaciji, u kršu gdje su stijene porozne, nalazi neuređenih odlagališta, smetlišta i drugog što je trebalo biti sigurno i pravilno odloženo, odnosno obrađeno. Odnos prema prirodi, pa i vodi upravo je pokazatelj razine domoljublja, a ne mahanje zastavama.

Što se uopće promijenilo da se voda koja je bila stoljećima poznata kao vrhunska uopće muti? Gdje su rezultati, gdje su odgovorni, gdje su odgovori na pitanja? Malo je pitka, malo nije, treba je prokuhavati, ne treba. U međuvremenu iz špina izlazi žućkasta tekućina? Pa što te stotine i stotine zaposlenih u gradskoj upravi i gradskim firmama rade? A tek građani, koji uredno i poslušno kupuju vodu u boci ili je isto uredno i poslušno prokuhavaju, kao da je u pitanju elementarna nepogoda. Nitko ništa ne pita ili pita, kao bi se dolje reklo, samo utiho. A nije bilo ni potresa niti vulkana – padala je kiša. Obična kiša! Gdje su sustavi pročišćavanja? Ili se sav novac potrošio za plaće splitske službeničke ekipe?

Da Dioklecijan i Bajamonti mogu vidjeti Split danas, da mogu vidjeti kako u ovo tehnološko doba grad ima problema s elementarnom opskrbom vode koju su njih dvojica uredili uz kudikamo manje službenika i tehnologije, vjerojatno bi ponavljati samo: „Idioti! Idioti na sve strane!“

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni