Branko Mijić, komentar za Novi list
Za Ankicu Lepej nitko neće organizirati okrugli stol o okrugloj obljetnici njezinog čina građanske hrabrosti, baš kao što nije slutila u što će joj se pretvoriti obiteljski život nakon što je između bankarske tajne i savjesti izabrala ovo drugo. Nije uzela milijun kuna koje je Zagrebačka banka kao nagradu ponudila onome tko otkrije krivca zatajenog računa Franje Tuđmana iako se sama prijavila i tako riješila glavobolje Franji Lukoviću. Umjesto toga dobila je otkaz, za sve poslodavce u Hrvatskoj postala je »kužna«, a jedini honorarni posao koji je uspjela dobiti bilo je skupljanje dnevnog utrška od kolportera novina koje je svojom gestom proslavila, dok psihički i fizički potpuno iscrpljena nije završila u bolnici.
Za Ankicu Lepej nitko neće organizirati okrugli stol o okrugloj obljetnici njezinog čina građanske hrabrosti, baš kao što nije slutila u što će joj se pretvoriti obiteljski život nakon što je između bankarske tajne i savjesti izabrala ovo drugo. Nije uzela milijun kuna koje je Zagrebačka banka kao nagradu ponudila onome tko otkrije krivca zatajenog računa Franje Tuđmana iako se sama prijavila i tako riješila glavobolje Franji Lukoviću. Umjesto toga dobila je otkaz, za sve poslodavce u Hrvatskoj postala je »kužna«, a jedini honorarni posao koji je uspjela dobiti bilo je skupljanje dnevnog utrška od kolportera novina koje je svojom gestom proslavila, dok psihički i fizički potpuno iscrpljena nije završila u bolnici.
Obitelj Lepej ostala je i bez svog stana, a nedavno je najpoznatija hrvatska zviždačica na svom Facebook profilu napisala kako nakon mučne bitke sa sustavom vodi i svoju najtežu bitku, onu za život: »Završena 36. kemoterapija, nema više uključenja, isključenja i kemotableta uz svaki ciklus, dva tjedna, ukupno 84 – GOTOVO je«.
Ivančićevo bjekstvo nije bilo dezerterstvo već spašavanje žive glave na ramenu
– Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade, prisjetio se u jednoj od svojih kolumni Viktor Ivančić.
Nekadašnji glavni urednik tjednika Feral Tribune satiričan je i prema samom sebi, jer bijeg od vojne policije koja ga je došla mobilizirati u redakciju tri dana nakon što je objavljena legendarna naslovnica s montažom zagrljenih Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u bračnom krevetu i naslovom »Jesmo li se za to borili«, nije bilo dezerterstvo već spašavanje žive glave na ramenu.
U to doba kada su HDZ-ove perjanice javno prijetile metkom u potiljak onima koji nisu bili po volji režimu, Ivančićeva nasilna mobilizacija bila je pokušaj likvidacije, jer u to vrijeme niti je imao domovnicu, a svi glavni urednici medija imali su radnu obavezu.
Vesna Škare Ožbolt svjedočila je kako joj je subotnji odlazak u Ured predsjednika na posao bio traumatičan jer je Franjo Tuđman »teško podnosio pisanje Feral Tribuna«, a nedavno preminuli Slavko Goldstein kako je prijeteći međunarodnim skandalom spašavao Ivančićevu glavu.
»Feralovcima se prijetilo smrću, sudski su proganjani, novina kažnjavana i spaljivana, a istodobno je Feral hrvatska novina s najviše međunarodnih priznanja i nagrada.«
Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović sebi nikada nisu oprostili što Prvi Hrvatski Predsjednik nikada nije imao osobito izražen smisao za humor.
Eto, ove dvije crtice za Henryja Kissingera kojeg na Tuđmanovom grobu citira Vladimir Šeks.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
