Odnos vlade prema bolesnima dokazuje: Hrvatska je pred samouništenjem

Postoji točan datum, zapravo trenutak, kad se Hrvatska našla u potpuno novoj fazi svog političkog sunovrata: 6. srpnja 2017. godine na sjednici vlade njezin je predsjednik rekao kako su "…nakon komunikacije Povjerenstva, HZZO-a i Ministarstva zdravstva, koordinacije s Ministarstvom financija…" teško bolesnoj djeci kupljeni lijekovi. Bio je to izvrstan PR potez. Nama koje PR toliko ne zanima ostalo je da se zapitamo u kojem je to stadiju samouništenja ova zemlja u kojoj su roditelji prisiljeni izaći u javnost i u svojoj nezamislivoj boli vršiti pritisak na vlast da im se kupi lijek.

Za one koji imalo poznaju logiku moći, ovdje se upalio alarm za iskrcavanje, jer koliko je vjerojatno da će to uspjeti i drugim obiteljima, kad mediji nakon pedeset sličnih slučajeva više ne budu zainteresirani za ovakve priče, a političari krenu "komunicirati" i "koordinirati" ne bi li sebi, svojim poznanicima i političkim saveznicima dali prednost? Teško je zamisliti kako je ministar zdravstva mislio da će njegova djeca (ili unuci) ostati bez lijekova kad je u jučerašnjem intervjuu uvijeno rekao da ih u Hrvatskoj više neće biti za sve.

Za odrasle stanovnike ove zemlje izvanredno stanje i štednja na lijekovima traju već godinama. O tome nam svjedoči statistika - u Hrvatskoj od karcinoma umire više od 60 % novooboljelih. U Sjedinjenim državama taj je postotak već davno pao ispod 50 %. Na tržištu ima sve više lijekova za teške bolesti, sve su bolji, a naše političko-državno zdravstvo ih sve manje može kupiti.

Odgovor je dobro poznat - HZZO-u treba jaka konkurencija

Odgovor za revitaliziranje zdravstva je jako dobro poznat. Zapad ga je odavno prihvatio: ugradio je i ugrađuje konkurenciju u gotovo sve pore zdravstvenih sustava. Usto liječnike miče s upravljačkih pozicija. Struka operira, propisuje lijekove, masira. Svijet oko nas leti tolikom brzinom da liječnici jednostavno ne mogu upravljati kompliciranim sustavima i istovremeno se kvalitetno baviti mikrokirurgijom ili atipičnim vrstama kašlja.

Bez konkurencije zdravstvenih osiguranja, gdje bi HZZO bio samo jedan od ravnopravnih igrača, mi nikada nećemo znati pravu cijenu zdravstvenih usluga, što je slučaj sa svakim monopolom. Oko cijena se sad natežu ravnatelji, ministarstvo i HZZO, koji ima neki svoj cjenik, pa su zdravstvenim ustanovama bolesnici postali opterećenje i trošak, koji se gura na liste čekanja, i uskraćuju im se kvalitetni lijekovi i pregledi. Kako su cijene jednih i drugih proizvoljne, nikako ne možemo doznati prave uzroke i dimenzije problema - svatko ih tumači na svoj način i svaka reforma i svaki zaključak svode se na više novca poreznih obveznika. U konkurentskom režimu, bolnice i ambulante se bore za pacijente i njihovo zdravlje (ljudi idu tamo gdje se bolje liječi) te nastoje racionalno upravljati troškovima. 2017. godine znamo kako se do toga dolazi. Znaju to jako dobro i vaši politički predstavnici.

Interesne skupine sposobne su spriječiti svaku promjenu

Ali Hrvatska je premrežena interesnim skupinama koje se opiru reformama i sposobne su spriječiti svaku javnu raspravu koja imalo zadire u tekovine SFRJ-a i pitanja uvođenja konkurencije u neuralgične točke zdravstvenog sustava. Dreka i prijetnja raspisivanjem referenduma zbog outsourcinga te radnih mjesta nekoliko čistačica pokazala je da će vlasti radije lišavati zdravlja nas i našu djecu nego pokazati zube onima što žive na tuđoj muci. Traži se više novca, međutim, povećaju li se doprinosi za zdravstvo i pedeset posto, to nimalo neće popraviti situaciju, jer će sustav ostati u dlaku isti.

Dok postoji ovaj neprirodan ljubavni klinč politike, sindikata, komora (garniran ''crony'' vezama), nezamisliva je zdravstvena reforma. Vlast je toliko slaba da se ne može nikome suprotstaviti - mnogo riskira, oni izluđenu i loše informiranu javnost okreću protiv nje, gubi potporu. Zato možemo očekivati da sve više i češće, i sve dalje od očiju javnosti, pitanje liječenja politika preuzima u domene svog arbitrarnog odlučivanja. Od svih mogućih rješenja nama se događa ono najgore.

Luka Posarić, tekst za Index.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni