Piše: Julijana Adamović, kolumna za tportal.hr
Jedan od najstresnijih trenutaka vezanih za život u Vukovaru definitivno nije svakodnevica u tom gradu, već prvi kontakti s ljudima iz ostalih krajeva Hrvatske, ali i zemalja ex Jugoslavije. Uvjerena sam da to nije samo moje osobno iskustvo, već ga dijelim s većinom Vukovaraca. Jer kad god se postavi pitanje grada iz kojeg dolazimo, prvo nas zapljusne sućutni pogled, a potom čujemo već toliko puta izgovorena pitanja:
Jedan od najstresnijih trenutaka vezanih za život u Vukovaru definitivno nije svakodnevica u tom gradu, već prvi kontakti s ljudima iz ostalih krajeva Hrvatske, ali i zemalja ex Jugoslavije. Uvjerena sam da to nije samo moje osobno iskustvo, već ga dijelim s većinom Vukovaraca. Jer kad god se postavi pitanje grada iz kojeg dolazimo, prvo nas zapljusne sućutni pogled, a potom čujemo već toliko puta izgovorena pitanja:
'Vukovar?! Kako je danas živjeti tamo? Je li istina sve to što kažu na televiziji?'
Prvih sam petnaest godina bila strpljiva i redom odgovarala kako je živjeti u Vukovaru gotovo isto kao živjeti u bilo kojem drugom slavonskom gradu i da, izuzmemo li bol ljudi koji su izgubili svoje bližnje, a mnogi od njih nisu našli ni mjesta na kojima su im zakopane kosti, dijelimo iste brige, nade i strahove. Prije svega – nezaposlenost i plaće koje ne doteknu do kraja mjeseca.
Vrijeme ždere spomen-zdanja
Govorila bih da živjeti u Vukovaru ima i svojih prednosti, kao što su na primjer porezne olakšice ili mogućnost stambenog zbrinjavanja. Da smo isti mi, Vukovarci, kao i oni: od krvi i mesa - smijemo se, plačemo, rađamo, bolujemo, radimo, veselimo se i umiremo. Da su sve te priče o ljudima koji hodajući cestom ravnalom dijele prolaznike na sunarodnjake i one druge obična pretjerivanja, materijal za vijesti koje trebaju prosječnom gledatelju, naviklom na senzacije i negativne poticaje. Jer, pobogu, tko će gledati TV reportaže i priloge iz običnih, ni po čemu drugačijih ljudi i gradova.
Objašnjavala bih da su se nama srušene zgrade stopile sa zemljom i nebom, izblijedjele i postale kao mrlja plijesni u kutu kupaonice – nešto što vidimo tek kad dolaze gosti, pa nas ne bodu u oči kao posjetitelje. Da nas više okupiraju nova gradilišta, raskopane ceste, prometna zakrčenja i obnovljena zdanja.
Žalila bih se da smo umorni od loših vijesti, od sažalijevanja, od dolazaka po novu dozu priče o mržnji i ugnjetavanju, jer imamo i dokaze da su to pretjerivanja. Pa bih iz rukava vadila mirnu reintegraciju, mlatila njome kao osmim svjetskim čudom, spominjala da je prošla bez ispaljenog metka i gdje toga još ima. Bez terorističkog akta, bez razbijene srpske ili hrvatske glave, a kamoli izgubljenog života.
Da je u gradu mirno i sigurno, a da se strasti uzburkaju tek kad leptir mahne krilom u Zagrebu ili Beogradu. Da nas ostave na miru i ne koriste kao monetu za potkusurivanje, adut za dnevnopolitička pripetavanja. Da mi liječnike, odvjetnike, keramičare, plinoinstalatere, mesare i frizere biramo po kvaliteti usluge koju pružaju, a ne po njihovim krvnim zrncima. Da baš kao i oni, postavljači pitanja, idemo u kafiće u kojima se osjećamo dobro, a ne zato što im je vlasnik Hrvat ili Srbin. I da one koji rade popise 'srpskih lokala' preziremo i poručujemo im da ne huškaju iz komfora Zagreba, unatoč svim doprinosima koje su dali za obranu grada.
Da nam ne trebaju tutori za to kako ćemo obilježiti 18. studenoga, ali ni oni koji kao imela egzistiraju na vlastitoj i žrtvi grada, koji bi ga konzervirali u prošlom vremenu, pretvorili u muzej na otvorenom i iz njega protjerali svakog tko smatra da život nužno ide dalje. Da vrijeme, unatoč našim željama i naporu da konzerviramo stanje, ždere spomen-zdanja. Da se kao biljčica probija kroz debele slojeve betona i ništa ne može zaustaviti njegovu volju da pogleda Suncu ravno u oči. Pa onda bih dodala da su takvi, kao i ekstremisti, razbijači ploča, a među njima i oni ne svojom krivnjom zarobljeni u limbu između rata i mira, ipak samo glasna manjina.
Uzalud.
Vukovar je označen, uz tih sedam slova/glasova lancima je vezana mentalna slika užasa i svaki otpor je uzaludan.
'Vukovar?! Kako je danas živjeti tamo? Je li istina sve to što kažu na televiziji?', i dalje je pitanje svih pitanja.
Neposredno uoči pisanja ovog osvrta postavila sam prijateljima na Facebooku pitanje o njihovim prvim asocijacijama na riječ Vukovar. I odgovorili su.
Prvi gorki okus rata u ustima. Neki mršavi ljudi i strah. Kolona. Srušen grad. Ruševine i rat. Bombardiranje, agresija. Prkos, ponos, pobjeda. Smrt i razaranje. Vodotoranj. Herojska obrana i bolnica. Jastreb. Blago Zadro. Trpinjska i tenk. Mile Dedaković. Francuz Michael. Križ, podrum i plač. Tuga i izdaja. Patnja i bol. Logori. Velepromet. Dunav i ćirilica. Kiša. Pustoš, nerazvijenost, odlazak. TV dnevnik i strah. Poniženje. Zaglavljen u 1991.
Prvi Vukovarac među njima napisao je: 'Djetinjstvo, snijeg, topla kalijeva peć i promrzli obrazi.' Slijedio je upis moje sugrađanke: 'Ljubav i toplina.'
Zašto za vas više ne postoji njegov i njezin grad?
Pored sve patnje i progonstva koje su prošli, oni ga nisu izgubili, a vama su ga i bez njihovih iskustava razaranja i izgubljenih rođaka, susjeda i prijatelja oteli i uništili televizijski prilozi i novinski članci. Slika i zvuk koji su nas trebali očistiti od grižnje savjesti da smo živjeli dok je tamo plesala smrt, a nema potrebe za tim. Nismo krivi zbog života. Život nikad nije kriv.
Ne znam koliko Vukovaraca uživa u ovakvoj slici njihovog grada, ali sam sigurna da većina – ne uživa.
Oni žele da tom i takvom gradu dodate i onaj koji, unatoč svemu, i dalje postoji, ali se nekome u nešto ne uklapa.
Ti i takvi Vukovarci sigurni su da dijelimo iste brige, prije svega egzistencijalne. Njih muči grad koji se šminka kao kulisa za snimanje velikog spektakla, a jasno vide da kad se jednom zidarija i betoniranje dovrše, više neće biti ni glumaca ni statista.
Segregacija u ime mitova
Jedino što Vukovar razlikuje od vašeg grada besmislena je politika kojom se i djeca u ime mitova i iracionalnih stvari odvajaju u zasebna odjeljenja. Što im se tako osiromašuje društvena mreža i ograničava ih se u mogućim prilikama i izborima.
Kad jednom djecu stavimo u iste klupe i pružimo im mogućnost da kroz zajedničke ciljeve, brige i veselja razbiju predrasude koje su im na leđa natovarili njihovi roditelji, kad za njih Vukovar postane istinski naš, a ne 'samo naš' grad, kad se nacionalni identitet ne bude čuvao samonametnutom segregacijom, možda će se uz Vukovar vezati i riječi kao što su Vuka, kruzer, splav, filmski festival, restoran, knjiga, park, Muzej vučedolske kulture, Golubica, Ružička, Damir Martin, dizači utega, borosane, djeca, komarci, šaran i čaša hladnog vina u Vrškama u jedan lijep i sunčan dan.
Možda će onda Vukovar ponovno biti samo još jedan lijep i ugodan grad.
Vukovar kakvim ga ja vidim.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
