Tako je to u nas, kad ti dođe zakukati zbog jalova života, posudit' koju kunu, možda se požalit' na sudruga, sudružicu, onda zoveš mater. A kad po stoti put hoćeš doznat' kako se mijenjaju osigurači, kako se lovi veza na tehničkom, ili kakva je geopolitička situacija u nas i svijetu, e onda nazoveš oca. Svejedno je koga ćeš zazvati samo u iznimnim prigodama; kada ga ona navuče neopreznog na neku svoju sapunicu, ili kad on nju navuče na neki reprezentativni sport da umjesto njega viče na suca. To i, dakako, tema hrane, preko koje se u nas sve kanalizira, od ljubavi do mržnje, od sumraka do zore. Stoga se na prvu činilo da za doznati što je to hibridni rat i kako na naše živote djeluje, treba zazvat ćaću. Ma....
– Da ti budem iskren, ja za to prvi put čujem. Znam da ima hibridnih biljaka – kazao je onaj čiji je ovo, teoretski, sektor.
Pače, čak je, primjera radi, nabacio u razgovor i neke karakteristike sjemena hibridnog kukuruza zvanog Pajdaš. Bome, ako je pola točno, Pajdaš je pandan ljudskom pajdi, jer ima visoki urod i kvalitetu zrna, velik klip i komušinu rahlu, stabljiku nisku i čvrstu, listove duge i zelene. A berba lagana! I otporan je na gamad!
Ma, neće biti da je hibridni rat isto što i hibridni kukuruz. Da je isto, ne bi svaki dan o njemu pričali svi, od premijera do ministra, posebice obrane. Uvjereni su oni kako je svaka kritika na njihov račun zapravo hibridni rat kojem je cilj destabilizirati sve živo i neživo na ovim prostorima, ma to ćaću nije taklo ni malo, a bome ni mater. Makar, ako je vjerovati definiciji hibridnoga rata, onda je ona svoj hibridni rat odavno prošla.
Kažu, naime, da je hibridni rat djelovanje preko medija, lažna vijest, dezinformacija i slično. Pa ako je tako, onda se ona našla u središtu hibridnog rata još davne '60 i neke za svog mladenačkog podstanarstva. Kad si mlad i zelen, i kada vješaš opran veš da gleda prema suncu, pa kada ti dođe zla gazdarica Vinka i naredi da ga skineš i objesiš tako da gaće ne gledaju prema suncu nego prema prozorima susjede Mande s kojom je Vinka u zavadi, pa kada pritisnut golom egzistencijom to i učiniš, a Manda ti napne roge, e onda si uistinu žrtva medija, lažnih vijesti i dezinformacija. Nisu nekada zvrndali telefoni tek tako i olako, nije bilo mobitela ni interneta da se njima laži šire, ali slale su se informacije i tiramolima ako treba, konopima za sušit' opranu robu što su spajali kuće, prozore i one iza okna, bolje nego što društvene mreže spajaju danas korisnike, pače frendove. I da, u pravu su stručnjaci kada kažu da hibridni rat ima strateški cilj stvaranje utjecaja i preusmjeravanje političkih procesa.
Gazdarici Vinki nesumnjivo je bio strateški cilj pokazati itekakav utjecaj tjeranjem podstanarke da nanovo pozicionira gaće na sušilu, baš kao što joj je bio cilj politički proces sa svoje terase premjestiti na Mandinu. A nevine žrtve tko šiša! Nije to uostalom specifikum samo hibridnog, već svakog rata.
Staru mati, međutim, današnji spomen hibridnoga rata ne zanima ni malo, baš kao što se svojim sudjelovanjem u hibridnim ratovima ne diči, niti traži mirovinu. Njoj je ionako taj koncept lažne vijesti bio jednostavno normalan, kao što i jest normalan u našim kalama, uličicama, dvorištima, našima i susjednima u kojima smo donedavno živjeli. Neće ta generacija 70+ to s hibridnim ratom popušit' nikad. Ili ga ni u ludilu neće tako zvati, dok prepričava najnovije tračeve o susjedi s trećeg kata koja ne plaća pričuvu. Zato se generacija njihove djece ima zašto brinuti. Hibridni rat je, kažu, posvuda. Nije!? Hm...
Evo recimo kada se uči povijest, pa se objašnjava mladosti kako komunizam u srži i teoretski kao ideja i nije loš, ali je u praksi neprovediv. Kako će, kaže onaj koji objašnjava, biti komunizma i dobara što ih se dijeli svakome na jednake dijelove, kada je u oca tolika masa da mu vazda treba šnita kruha više. U čas tako član obitelji biva stjeran u kut, žigosan kao klasičan primjer kapitalističkog jada, a to hoće reći da je postao nesumnjiva žrtva nesumnjiva hibridna rata koji ima cilj promijeniti političke procese i ojačati utjecaj kad se drugi put porcije budu dijelile.
Daljnje istraživanje hibridnog rata u životu sasvim običnog pojedinca dovelo je, međutim, i do nekih ohrabrujućih otkrića. Recimo, nema sumnje da je to oblik rata u kojem mogu sudjelovati i anemični pojedinci. S druge pak strane, ni malo dobro ne zvuči realna pretpostavka da je hibridni rat lokalni hladni rat u kojem se ne puca, ali se svejedno u njemu susjedi mrze jednakim intenzitetom. Nema rata da mržnje nema. Ali, da ipak nije malčice pretjerala naša politička elita s tolikim spomenom hibridnog ratovanja, tim više što stalno ti hibridni ratnici samo protiv njih što su na vlasti ratuju!? Ministar obrane se brani da nije prepisivao ništa za studija u SAD-u tako što kaže da se protiv njega vodi hibridni rat. Šeks u novinama kao kolega, isto hibridni rat.
Zlostavljanje žena od strane dužnosnika stranke na vlasti, šta drugo nego hibridni rat. Hibridni rat je danas dozvola za sve, ili opravdanje za sve, pa kada se sve odigra krivo i kad javnost s pravom kritizira, a građani nezadovoljni rogobore, samo lakonski odbiješ od sebe kritičare uvjeren da nije to kritika, nego hibridni rat. I Todorić se evo brani hibridnim ratovanjem, kao da je kakav premijer. Pa kad može on, kad mogu oni, što ne bi i obični smrtnici! Hibridni rat je kriv kad susjed Božo na kanti za smeće ne nađe obećane novine od jučer te sukladno tome skida na glas sve svece s neba, ratovanje je krivo i za troškove od zimskih guma, da nije rata još bi kvartovski dućan radio do ponoći, a derište ne bi mislilo da je učiteljica hrvatskog više ne voli na osnovi 'fake' informacija. Ako vam je loše u životu, ako ste umorni od svega i jalni na svakog, ne trebate ljekarniku ni svom liječniku, već vam treba u boj.
A onda, usred sveg tog hibridnog ratovanja, eto haške presude. Redaju se tiskovne konferencije, daju se izjave, svatko govori svoju istinu, žicaju se politički poeni, traži plac za dizanje nekih novih šatora. Žrtve ne spominje nitko. Ni hibridni rat, začudo i garant na kraći rok, ne spominje nitko, ali se zato spominje neka nova sigurnosna nestabilnost. Štogod da je vodilo Slobodana Praljka, bočica s otrovom vratila nas je opet daleko unatrag. Zagledat se sebi iskreno u oči neće ovako nitko. Kad imamo rat. Može li kako i neki mir, makar i hibridni!?
Siniša Pavić, blog za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
