Tri dana prije prošloga Božića 26-godišnju Zagrepčanku Vanesu Petrac nazvala je prijateljica Kristina Samardžić, koja radi u Isusovačkoj službi za izbjeglice. “Čuj, bi li ti i Rojla htjeli primiti izbjeglice na božićni ručak?”, pitala je. Vanesa je bila oduševljena idejom. Realno, mogla ju je automatski prihvatiti, ali ipak se konzultirala sa svojim dečkom Ivanom Marojevićem – Rojlom. On je također bio za.
“Tada se konstantno pričalo se o izbjeglicama. Prvo se dogodio onaj val na granici sa Srbijom pa su Slovenci postavili žilet žice. Sve me to rastuživalo”, opisuje Vanesa. Kaže kako je od početka izbjegličke krize imala potrebu biti korisna, napraviti nešto dobro, ali nije znala kako. Tada si nije mogla priuštiti put do granice ili kupnju namirnica. Bez novca je, doduše, bila i kada je primila telefonski poziv od Kristine.
Nekoliko mjeseci prije Božića Vanesa je dala otkaz u jednoj velikoj kozmetičkoj tvrtki. Odlučila se posvetiti svojem bendu Cura i dečko u kojem su, možete pretpostaviti po nazivu, ona i Rojla. Postoje dvije godine i redovito nastupaju u malim zagrebačkim klubovima. Tada su se tek probijali i nisu imali dovoljno gaža. “Bili smo fakat bez love. Onda sam shvatila da ipak nešto mogu dati. Imam stan u koji mogu primiti koga god hoću”, prisjeća se.
S KUHANJEM JE USKOČILA VANESINA BAKA
Upitala je Kristinu što se od njih, kao domaćina, konkretno očekuje. Prijateljica joj je odgovorila: “Ništa posebno. Samo klasičan božićni ručak”. Dva dana prije Božića Vanesa se bacila na posao. Zapravo, nazvala je svoju baku koja živi u selu Buševec kod Velike Gorice. Mogla je, priznaje, i sama kuhati, ali znala je da će to baka odraditi znatno profesionalnije.
Baka i unuka su se dogovorile da će za goste pripremiti tipičan turopoljski božićni ručak: domaću juhu, patku s mlincima, francusku salatu i gibanicu. Vanesa je baki zauzvrat odradila veliko božićno čišćenje kuće. “Naravno da to ona nije tražila od mene, ali htjela sam dati nekakav doprinos ovom projektu”, objašnjava.
Prošle godine Božić je pao u nedjelju. Gosti su na vrata stana u zagrebačkom Borongaju pozvonili točno u podne. “U stan su nam ušla dva identična frajera koja su se pritom gotovo isto zvala. Izgledali su kao blizanci, jedino što je Zameer bio viši, a Sameer niži”. Dečki su donijeli Bajaderu. Pričali su na relativno lošem engleskom.
ZAŠTO SU DEČKI POBJEGLI IZ AFGANISTANA
Vanesa i Ivan su ih posjeli u boravku i prilično nesigurno ponudili aperitivom. Stariji brat Zameer, koji je kasnije ispao znatno otvoreniji od Sameera, odmah je Vanesi rekao kako je sve OK, oni nisu tipični muslimani pa piju alkohol i jedu sve vrste mesa. Dečki su se ukratko predstavili. Braća su do ljeta 2016. godine živjela u afganistanskom gradu Jalalabadu. U gradu je bilo ratno stanje i konstantno su bili bombardirani. Talibani su provodili samoubilačke napade, a civili su ginuli svugdje; na cesti, u dućanima, ispred škola.
Zammer je bio slikar, a istovremeno je vodio elektronički servis. Sameer je bio profesionalni sportaš koji se bavio se dizanjem utega. Do početka rata živjeli su relativno dobro. Zbog toga su mogli jednom čovjeku platiti prijevoz do Hrvatske. “To vam je kao neki Uber za izbjeglice”, objašnjava Vanesa.
U Afganistanu su ostavili cijelu obitelj. Dečki se nadaju da će im se ostatak obitelji jednom, kada se njih dvojica snađu, pridružiti u Europi. Domaćini ih na početku nisu htjeli previše ispitivati o bivšem životu. Mislili su da bi takve teme mogle pokvariti atmosferu. Iz vrlo sažetog razgovora Vanesa je još uspjela zaključiti kako im posebno nedostaju mama i mlađa sestra.
KAKO JE IZGLEDAO ŽIVOT U HOTELU PORIN
U Zagrebu su živjeli u hotelu Porin. I to je bila tema o kojoj su nerado pričali. “Opisali su ga kao prostor u kojem boravi nekoliko desetaka potpuno različitih ljudi kojima je jedina zajednička činjenica da su stigli iz istog dijela svijeta. Spomenuli su kako su se u hotelu događali incidenti”, prisjeća se.
Oko 13.00 Vanesa je zakuhala rezance u juhu i zamolila goste da se prebace u blagovaonicu. Na vezeni stolnjak stavila je zdjelu s domaćom juhom, s ispod stola, prema bakinim instrukcijama, postavila je tradicionalni križ od slame. Afganistanci su bili oduševljeni pečenom patkom, dok su prema mlincima bili prilično sumnjičavi. Dopali su im se, međutim, kad su ih napokon kušali. Dok je ekipa pila kavu, Vanesa se raspričala o hrvatskim božićnim običajima.
Pričala im je o svojoj baki koja svaku Badnju večer sa suzama u očima u kuću unosi sijeno i izgovara: “Daj nam Bog picekov, racekov, gujdekov, žugekov i male dece”. Baka je redovito bila beskrajno tužna jer je njezin sin, Vanesin tata, uporno odbijao mušku dužnost. Nije htio izgovarati ovaj tradicionalni turopoljski zaziv. Afganistancima je ova priča bila urnebesno smiješna.
ŽENA S KIOSKA KOJA IH JE ODBILA POSLUŽITI
Kad je Ivan otvorio drugu butelju vina, atmosfera je postala opuštenija. Zameer im je počeo otvorenije pričati kako se osjeća kao izbjeglica u Hrvatskoj. Jednom, možda dva tjedna prije Božića, oko 22.00 došao je na jedan kiosk u centru Zagreba kupiti cigarete. Prodavačica je pred njim zatvorila prozorčić i okrenula pogled na drugu stranu, bilo je očito da ga ne želi poslužiti. Afganistanac joj je htio pokucati i izderati se: “Da mi je do rata i da želim nekoga raznijeti, ostao bih u svojoj zemlji. Ovdje sam došao jer želim mir”.
Naravno da je šutio i krenuo prema drugom kiosku. Znao je da bi takav incident ugrozio ionako male šanse da braća jednom dobiju azil. Kasnije je dugo pričao koliko ih opterećuje njihov neriješen status. MUP je konstantno odbijao njihove zahtjeve za azil, bili su osuđeni ostati u Zagrebu, u dvokrevetnoj sobi hotela Porin, u kojem su konstantno slušali jadikovke drugih izbjeglica. Stoga su najčešće bježali van i satima tumarali nepoznatim gradom. “Najviše ih je ubijala dosada, ali i činjenica da se nalaze u besperspektivnom stanju”, objašnjava Vanesa.
SUSRET S PRIJATELJIMA IZ SREDNJE NA JUGU MAKEDONIJE
Kada je shvatila da su se njezini gosti potpuno udomaćili, Vanesa im je počela postavljati direktnija pitanja. Gdje bi željeli živjeti, čime se namjeravaju baviti i slično. Braća joj nisu ništa konkretno odgovorila. Samo su ponovili da žele živjeti u miru i ponovno se spojiti sa svojom obitelji. Uz treću flašu vina Zameer se počeo prisjećati rata u Afganistanu.
Govorio je o groznom osjećaju straha kada bi u navečer izašao iz svoje kuće znajući da postoji ogromna vjerojatnost da će biti ubijen. Pričao je kako je na putu prema Hrvatske, negdje na jugu Makedonije, u nekakvom redu za topli obrok sreo prijatelje iz srednje škole i frizera iz djetinjstva. Opisao je užasan osjećaj nepravde kada je shvatio da njih dvojica bježe u slobodu, a njihova obitelj mora ostati u Afganistanu.
PONOVNI SUSRET NA GAŽI U VESPI
Oko pet sati poslijepodne društvo se preselilo u dnevni boravak. Ivan je uzeo gitaru, a Vanesa je otpjevala Hazali, hazali, jednu pjesmu na arapskom. Tada se ručak pretvorio u tulum na kojem im se pridružilo još nekoliko prijatelja i susjeda. Vanesa je pjevala božićne pjesme, sevdalinke, ali i strane hitove, na koje je reagirao i introvertirani brat. Pjevao je tiho, sebi u bradu. Oko 23.00 dečki su se digli s kauča, morali su se vratiti u Porin. Na vratima svi su se međusobno izgrlili i obećali da će ponoviti druženje.
Dva mjeseca kasnije, u veljači ove godine, Vanesa i Rojla imali su koncert u kafiću Vespa. Vanesa je taman otpjevala nekoliko stihova pjesme Freedom Georgea Michaela kada je publici ugledala dvije poznate face: dečki su se napokon pojavili na njihovoj gaži. Vratila je mikrofon na stalak, spustila se sa stagea i odjurila prema njima. Čvrsto ih je zagrlila i onda se vratila pred publiku.
KAKO SU POLAKO GUBILI KONTAKT
Afganistanci su uživljeno pratili koncert, ali ipak bi svako malo spuštali pogled prema mobitelima. Vanesi je bilo jasno da se dopisuju s obitelji u Afganistanu. To su radili i na božićnom ručku, što se Vanesi bilo učinilo pomalo nepristojnim. Nije joj bilo jasno zašto dečki konstantno vise na mobitelima. U međuvremenu je shvatila da imaju potrebu svojima u Afganistanu uživo prenositi sve što im se događa. “Zbog toga su još uvijek jako aktivni na Instagramu. Prije su neprestano objavljivali fotke iz Zagreba, a sada iz Francuske. Mislim da tako žele poručiti obitelji kako im je dobro. Za njih se ne trebaju brinuti”, objašnjava Vanesa.
U lipnju ove godine braća su napustila Hrvatsku, pridružili su se rođacima u Francuskoj. Vanesi su objasnili kako se nadaju da će tamo lakše dobiti azil. “Hey, love. What’s new?”, pisalo je u poruci koju joj je Zameer poslao početkom rujna. Odgovorila mu je prilično opširno. Raspisala se o tome kako se osjeća, čime se Rojla trenutno bavi, kako ide s bendom, koje su gaže dogovorili. Onda ih je upitala kako su oni, jesu li se snašli, kada će im se pridružiti obitelj.
Odgovor je primila nakon četiri dana. Zameer je napisao samo: “Everything is fine”. U međuvremenu se njihova korespondencija prorijedila. Dečki joj se javljaju jednom u dva mjeseca. Vanesa je svjesna da im je Zagreb bio tek usputna stanica. “Ipak, jako sam im zahvalna. Omogućili su mi da prošloga Božića nakratko osjetim kako sam napravila nešto dobro. Taj osjećaj me držao samo jedan dan, ali bio je ekstremno dobar. Mislim da mi je to bio najbolji Božić ikad”.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
