Goran Borković, blog za portal Al Jazeera Balkans
Tek koji dan nakon vraćanja Lolina glava išarana je ustaškim znakovljem, pa su je gradski redari očistili, pa je opet išarana... Tako je proteklo jedva dva mjeseca, nakon kojih će, kako sada stoje stvari, opet završiti u depou nekog muzeja.
Premda je od njegovog ubojstva na Glamočkom polju prošlo gotovo 75 godina, Ivo Lola Ribar čini se življi nego ikad prije. Kao što je poznato, stradao je prilikom napada njemačke flote neposredno pred polijetanje aviona prema Kairu, gdje je trebao biti prvi zapovjednik partizanske vojne misije u inozemstvu.
Tek koji dan nakon vraćanja Lolina glava išarana je ustaškim znakovljem, pa su je gradski redari očistili, pa je opet išarana... Tako je proteklo jedva dva mjeseca, nakon kojih će, kako sada stoje stvari, opet završiti u depou nekog muzeja.
Premda je od njegovog ubojstva na Glamočkom polju prošlo gotovo 75 godina, Ivo Lola Ribar čini se življi nego ikad prije. Kao što je poznato, stradao je prilikom napada njemačke flote neposredno pred polijetanje aviona prema Kairu, gdje je trebao biti prvi zapovjednik partizanske vojne misije u inozemstvu.
Plan se, međutim, izjalovio. Nijemci su doznali za namjere Vrhovnog štaba i Ribar nije imao šanse, baš kao što šanse nisu imali ni njegova majka i brat, dok su mu polusestra i djevojka završili u logoru. Svi su oni stradali u Drugom svjetskom ratu, s tim da je većinu pokopala izdaja.
O tome da je netko od partizana dojavio Nijemcima za let za Egipat ispod glasa se govorilo još onda, ali se ta priča nikako nije uklapala u kasniju mitologizaciju Ive Lole, koji je trebao postati jugoslavenski Che Guevara, simbol borbe omladinaca za slobodu i revoluciju, čiji su lik mladi udarnici rado prišivali na akcijaške košulje, a Korni grupa opjevala u velikom hitu po kojem Ivo Lola "nije sam".
Ucijenjeni Bandić
Nekima se, ako je ta priča uopće istinita, nije sviđalo što ga je Josip Broz Tito otvoreno simpatizirao, a po nekim teorijama čak pripremao za svog nasljednika. Kasnije su pronađeni i krivci, braća Rekveni, koji su kasnije stradali u zatvoru. Službeno se vodilo da je došlo do bratoubojstva i samoubojstva. Neslužbeno, prije će biti da ih je netko likvidirao.
Kako bilo, Ivo Lolo – majka ga je tako nazvala jer je kao dijete bio sklon lutanju da bi u beogradskom slengu nadimak kasnije bio "prepravljen" u Lola – prebačen je u Jajce, gdje se dva dana kasnije održavalo Drugo zasjedanje AVNOJ-a, pa je 27-godišnji Lola, kodnog imena "Fisher", bio prvi sahranjeni partizan s posebnim počastima u novoproglašenoj Jugoslaviji.
Nekad bilo, sad se spominjalo. Ostao bi Lola jedan u nizu zaboravljenih heroja, od čijeg je stvaranja na ovim prostorima brži samo zaborav, da ga iz mrtvih prije koji mjesec nije vratio Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik.
Bandiću je, naime, hitno trebao neki takav neokaljani heroj sa čijim bi likom i djelom pokušao kompenzirati "iznuđeno" glasovanje u gradskoj skupštini za skidanje imena Trga maršala Tita u centru Zagreba.
U neprincipijelnoj koaliciji, koju "apolitični" Bandić ima s ultradesničarskim Neovisnim za Hrvatsku, koje predvodi Zlatko Hasanbegović, zagrebački gradonačelnik uspješno je ucijenjen baš Titom, pa je buduću podršku za izglasavanje proračuna trebao nečime platiti. A budući da je jedini program koji Hasanbegović i njegovi imaju "obračun s komunističkim naslijeđem", Tito nije imao šanse preživjeti. Prostor oko kazališta preimenovan je u Trg Republike Hrvatske.
E sad, budući da Bandić oko sebe nastoji okupiti sve, bez obzira na političke stavove, a priča o Titu nije se mogla gurnuti pod tepih, sjetio se Ive Lole i preko noći postavio njegovu bistu u parku u širem centru grada. Nije, zapravo, Bandić postavio bistu nego ju je vratio, s obzirom na to da je Lola tamo stajao do devedesetih godina da bi onda netragom nestao.
Potisnuta partizanska nostalgija
Bandić je okupio novinare i ponosno pozirao kraj nevelike biste narodnog heroja. Tek koji dan nakon vraćanja Lolina glava išarana je ustaškim znakovljem, pa su je gradski redari očistili, pa je opet išarana, pa je opet čišćena i sve u svemu tako je proteklo jedva dva mjeseca, nakon kojih će – kako sada stoje stvari – opet završiti u depou nekog muzeja (gradska vijećnica u zagrebačkoj skupštini Sandra Švaljek objavila je na svom Twitter-profilu dokument u kojem stoji kako će gradonačelnik Milan Bandić ukloniti bistu Ive Lole Ribara na zahtjev stranke Neovisni za Hrvatsku).
Tamo postavljanje čekaju i neki od sedam sekretara SKOJ-a, čije je vraćanje, u naletu odavno potisnute partizanske nostalgije, Bandić također najavio, kao i početak obnove jasenovačkog Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, koju će financirati Grad Zagreb.
Koliko Bandiću ova priča sama po sebi znači svjedoči i njegov govor kad je za Lolinu likvidaciju optužio ni manje ni više nego – četnike. Valjda mu se činilo primjerenije na njih svaliti krivicu, jer je uputnije zbog samog Lole da su ga ubili Srbi, a ne Nijemci.
U svakom slučaju, čvrsti pogled Ive Lole Ribara s biste akademskog kipara Angelija Radovanija nalazi se na novim iskušenjima. Ili će ostati ili će ga opet dekapitirati, s obzirom na to da je HDZ pomalo neočekivano bio suzdržan prilikom odlučivanja. Sve zbog svijetle budućnosti oličene u milijardu eura godišnjeg zagrebačkog proračuna, u koju su ni krivog ni dužnog umiješali i odavno pokojnog partizana.
"Nitko u ovoj Hrvatskoj nema petlju ili rijetko tko ima petlju da kaže o svijetloj strani antifašističkog pokreta i Josipa Broza Tita", rekao je Bandić prilikom postavljanja biste.
Nema, eto, ni on, pa je svijetlu stranu bez problema prodao kao da je nikad nije ni bilo. Ako Ivo Lola Ribar nije bio izdan 1943., 2017. godine sasvim sigurno jest, pa je bolje da ga puste na miru nego da ga po potrebi dižu i vraćaju u grob na svoju i našu sramotu, jer tamo gdje se slavi osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak Loli svakako nema mjesta.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
