Bilo je to, blago govoreći, možda ponajveće iznenađenje baraža u kojem su se tražili posljednji sudionici Svjetskog prvenstva u nogometu. Šveđani su usred Italije na koljena bacili Talijane. Buffon u suzama. Slika je obišla svijet. Javio se i veliki Diego Maradona da zakuka, jer kakvo je to prevenstvo bez Talijana, bez njihove nove garniture dresova. Kakvo je to prvenstvo na kojem neće biti Gigija da demonstrira fair-play i da brani, pa još najbolje. Dan poslije poraza talijanski mediji poderali su i nogometaše i savez onako kako se u nas ne može dogoditi baš nikad. Ali, svijet je možda i više zatekla jedna druga sličica. Na njoj prazna svlačionica Šveđana, na podu nešto papirića, a jedan čovjek se sagnuo da te papiriće pokupi. Taj čovjek je švedski selektor. U trenucima posvemašnjeg slavlja, on je ostao zadnji da za svojim igračima pokupi ambalažu koja je na podu ostala, onako kako marni roditelji kupe plastične čaše za djecom što su slavila rođendan. Svijetu bilo čudno, a čovjek jednostavno veli da je to za njega stvar poštovanja prema domaćinu. Njemu je to normalno. Njegovim sunarodnjacima isto. Svijetu nije. Nama nije. Nismo mi na to navikli da smeće netko za nama kupi umjesto što ga stvara, pa nas tjera da ga danas sutra ni ne radimo i kupimo sami. U nas nikad nije bio neki Olöf Palme da sam pješice naokolo hoda. Selektor Švedske ponio se ljudski, onako kako bi dobro odgojen čovjek trebao činiti.
Kako biti čovjek, to je tema koja svakim danom sve više opsjeda našu političku elitu, a sve u svrhu preživljavanja. Priča se da predsjednik Vlade samo što nije angažirao PR stručnjaka Krešimira Macana da mu bude savjetnik. Neka, i drugi su tražili stručnjake da približe narodu njihovu mehku, ljudsku stranu. Uostalom, nije tajna da se premijer od početka mandata, od prvih debata, trudi kazivati kako je zapravo ispod kože on jedan običan, pa još duhovit čovjek, opušteniji znatno, ljubitelj košarke, lijepe pjesme i dobra vica. To što sve spomenuto nikako da izađe na van, da proviri ispod tvrde briselske kože, da ispuže ispod vrhnaravnog garda koji odbija od sebe svakog tko misli drugačije, to je valjda neka sistemska greška za koju smo krivi svi mi koji toliko slijepo ipak ne vjerujemo stranci na vlasti da nam je svejedno. Umjesto vica, premijer nam je dosad ponudio ono što je osječki novinar Saša Drinić mudro prozvao plenkizam; požar atraktivan, turistička sezona favorabilna, Juncker koji je žovijalan...
Zato mu treba PR, da bi komadić njegove duše na dlanu dao biračkome tijelu, umjesto plenkiranja. Vođa oporbe Davor Bernardić misli da je sam sebi najbolji PR. Kao osnovni alat u svom dokazivanju da je čovjek poput nas, odabrao je vrećicu kiselog kupusa. Opjevana je to veza sa svih strana, ma što je više kleveta i laži, Bernardiću je kiseliš miliji i draži. Ali, zaludu mu najbolje namjere na svijetu kada sve zvuči poput floskule, što god da kaže, koju god akciju da pokrene, pa bila ona i opravdana. Grdo je to, ta još jedna sistemska greška između njega i nas za koju smo, naravno, mi krivi. Ne razumjeti narod koji ne razumije da treba iz stranke istjerati svakog tko ne plaća članarinu, pa bio on i bivši predsjednik stranke i premijer, to nema što drugo biti nego sistemska greška. Nekako se ne čini ljudski udariti na bivšeg na ovakav način. Ima i drugih načina. Kako je samo, primjerice, Arsen Bauk s dvjesto kuna koliko je platio umjesto Zorana Milanovića – to je inače minimalna svota koju je trebalo platiti da Milanović ne odleti – pokazao da i Bračani znaju biti krvavi ispod kože i da se nekad može djelovati svim otočnim zadatostima usprkos. Jer, ljudski je, koliko i PR-ovski, potez tih 200 kuna. Ideja da se isključi ex šefa i nije. Ali, tako je to, ili jesi, ili nisi.
Predsjednica države je kraljica PR-a. Već samo činjenica da se tkanina u koju je za inauguracije bila opasana, u trgovinama s tkaninama zove po njoj, već bi bilo puno. Stoga je veliko veselje čuti da je nakon svih ovih mjeseci i ona odlučila progovoriti tako da je cijeli svijet razumije, ne osvrćući se pritom na sve ono što nam je do jučer sama kazivala o lijepoj zemlji kojoj je na čelu, u kojoj je život bajka. Jest, ne valja ništa, i jest ode li sva mladost van. tko će nas hraniti! Nema većeg straha od toga da ćeš ostati gladan. S te strane Predsjednici kapa dolje, ona je svoj strah od gladi izrekla na glas. Ma, još tu fali krvi, znoja i suza pa da je čeljad koja je uistinu gladna shvati posve ozbiljno. Dan kada će i ona angažirati nekog da te čvrste kretnje predsjedničke učini mekšima, samo što nije došao. A to što je sve više fotografija u fotoreportera na kojima se vidi kako se predsjednica i premijer jedva mogu vidjeti, to je samo zato što su i ona i on nezadovoljni činjenicom da ovaj narod ne vidi dobro koliko je u njima ljudske mekoće.
Samo, što im je činiti da izgledaju ljudskije, čovječnije!? Je li im sa studentima splitskim ići na brucošijade na kojima trešte hitovi Cece Ražnjatović, osnivati još povjerenstava u kojima članstvo ne zna što jest, a što nije stari hrvatski pozdrav, ili pak voziti u gepeku boće!? Ima li neki majstor koji će učiniti da su manje nalik Gustavu, onom liku iz mađarskog crtića koji jednu kožu ima za van, a drugu za po doma, pa kad dođe kući jednu skine, a s drugom skače u kadu i kupa se s patkicom žutom, gumenom. Ima li neki čarobnjak da u trenu kada na Dan sjećanja na stradanje Vukovara krene kolona gradom, a putnik namjernik koji o ničemu pojma nema kada vidi službene kapute na vrhu kolone, jednostavno zaključi da je tu iskrenosti i da će već sutradan sve biti drugačije, tako da se ljudi vrate umjesto da idu, idu tamo gdje nije toliko čudo kada selektor poslije utakmice čisti svlačionicu.
Ovih dana Zagreb je bio grad filma, opet, zahvaljujući lijepom, velikom i plemenitom Zagreb film festivalu. Vrag bi ga znao je li prvi čovjek festivala Boris T. Matić to htio, no kroz većinu filmova provlačila su se djeca, djeca koja su na margini, sporedni, a glavni likovi koji pate, jer ih odrasli razvlače dok se rastaju, dok sebično traže komad svoje instant sreće, dok ginu za karijeru. Svakim danom više klincima ostavljamo manje. Ponekad je krivo to planetarno doba od grabeži, taj svjetski trend, no češće je krivnja posve osobne naravi. Na istoj onoj utakmici Švedske i Italije, jedan se švedski reprezentativac odlučio narugati talijanskom kolegi. Po povratku kući supruga ga je zbog toga žestoko kritizirala. Nema tog PR-ovca koji te takvim stvarima može naučiti. Nema, na žalost, u nas na vrhu nikoga koga bi se moglo zbog tako sitnih, a velikih stvari istinski poštovati. To ili imaš, ili, trista mu PR-ova, nemaš.
Siniša Pavić, blog za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
