Boris Dežulović, kolumna za Oslobođenje
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, pitao Mujo Sulju zašto se na našem jeziku klepe zovu baš “klepe”. “Pa izgledaju kao klepe, mirišu kao klepe i imaju ukus kao klepe”, odgovorio mu Suljo. “Što se onda ne bi i zvale ‘klepe’?”
Divno je čudo jezik. A od sviju jezika najveće je divno čudo naš jezik. Evo, recimo, klepe: nije li najpraktičnije kad se nešto što izgleda kao klepa, miriše kao klepa i ima ukus klepe, onda lijepo i nazove - klepa? Da smo ih nazvali, štajaznam, duvan-čvarci, lijepa bi ispala zbrka. Zato je naš jezik upravo genijalan u svojoj jednostavnosti. U drugim jezicima, na primjer, potpuni je kaos i bezvlašće po pitanju klepa. U Kini ih tako zovu vantan ili mantou, u Koreji mandu, na Tibetu momo, u Turskoj mantije, u Mongoliji buuz, u Rusiji peljmeni, a u Ukrajini vareniki, dok u Italiji tek vlada opći javašluk, pa klepe zovu i tortellini, i fagottini, i cappellacci, i ravioli. Zašto bi, zaboga, nešto što izgleda kao klepa, miriše kao klepa i ima ukus klepe, netko zvao mantija ili raviola?! Zato je, vidite, naš jezik savršen.
Dobro, jezici.
Zašto su pak naši jezici, sva tri koja imamo, međusobno tako savršeni? Zato što su isti: već je svjetski slavan primjer upozorenja na bosanskohercegovačkim kutijama cigareta, “Pušenje ubija”, koje se potpuno isto kaže, piše i čita na bosanskom, srpskom i hrvatskom. Na srpskom se, istina, naizgled drugačije piše, ali princip je isti: svako slovo i svaka riječ jednako se čita, pa srpski ispada ćirilični bosanski, baš kao što je bosanski, recimo, srpski na latinici, a latinica hrvatska ćirilica.
Strance koji tu stvar, to naime da “pušenje ubija”, govore na raznim kompliciranim jezicima i narječjima - umjesto da jednostavno kažu: “pušenje ubija” – zbunjuje naša praktičnost. Tri puta, jedno ispod drugog: “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija.” U jednoj navodno civiliziranoj i visoko razvijenoj Švicarskoj, recimo, ista stvar piše ovako: “Rauchen ist tödlich. Fumer tue. Il fumo uccide.” Niđe veze. Čovjek mora biti filolog i lingvist da bi zapalio jebenu cigaru. I onda je Švicarska uređena država!
I u Bosni i Hercegovini jednako su tri službena jezika, pa ipak svejednako piše “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija.” Ne, shvaćate, “Pušenje ubija, pjevanje veseli, klepe debljaju”, nego lijepo i jednostavno - “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija.” Što bi rekao Oliver: “triput san umra”.
Bilo je, istina, i skeptika koji su tvrdili da je riječ o premalenom uzorku, i da bi se u dužoj formi vidjela razlika između tri jezika. Opet, međutim, ispalo isto: “Pušenje je opasno za zdravlje. Pušenje je opasno za zdravlje. Pušenje je opasno za zdravlje.” Pokušali su potom sa složenijim rečeničnim sklopovima, i opet isto: “Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas. Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas. Pušenje ozbiljno šteti vama i drugima oko vas.” Odštampali onda na kutiji Aure cijelu ekspertizu medicinskog fakulteta o posljedicama pušenja zajedno sa stručnom literaturom, ali džabe. Pušenje u Bosni i Hercegovini jednako ubija i Bošnjake i Hrvate i Srbe. Smrt je u Bosni ista za sve.
Zašto onda, ako se jednako piše, čita i govori, na kutijama cigareta stoji tri puta ista stvar? Zato, razumije se, što su to tri posve različita jezika. Kad bi pisalo samo “Pušenje ubija”, ne bi se znalo je li to na bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom, i neki bi Meho iz Olova sutra mogao tužiti duvansku industriju jer nije razumio upozorenje, napisano samo na hrvatskom. Kako zna da je na hrvatskom? A kako vi znate da nije?! Shvaćate tu božansku ljepotu? Činjenica da se ista stvar isto kaže na sva tri jezika neoboriv je dokaz da su ti jezici različiti!
Kako, međutim – inzistirat će neka sitničava cjepidlaka – znamo da upozorenje “Pušenje ubija. Pušenje ubija. Pušenje ubija” ne piše, napamet govorim, dva puta na hrvatskom i jednom na srpskom? Štoviše, kako znamo da – budući Srbi pišu i ćirilicom i latinicom – ne piše sva tri puta na srpskom? U tome i jest savršenost naših jezika: ne znamo. Kako pak znamo da su to tri različita jezika? Tako što ista stvar piše tri puta: ako se piše “Pušenje ubija”, čita “Pušenje ubija” i izgovara “Pušenje ubija”, onda su to, jasno, tri jezika. Inače bi – nije vam to palo na pamet – na kutijama cigareta pisalo samo “Pušenje ubija”. Zato je, eto, naš jezik savršen.
Dobro, jezici.
Punih dvadeset pet godina ta je stvar savršeno funkcionirala, sve dok ovih dana sitničave cjepidlake iz parlamentarnog Odjeljenja za izradu i objavljivanje pravnih akata konačno nisu upozorile da u Zakonu o izmjenama zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, kojega je Parlamentarna skupština BiH usvojila prije nekoliko dana, postoje razlike u tekstovima Zakona na bošnjačkom, hrvatskom i srpskom. U jednoj od tri verzije teksta, naime, u članku koji regulira raspodjelu prihoda od putarina, nedostaje za tu svrhu otvoren “posebni predračun”. U kojoj, međutim, verziji nedostaje “posebni predračun”? Eh, u kojoj. U tome i jest stvar: ne znamo.
Poslanici su bili zapanjeni, javnost šokirana. Je li moguće da se “indirektno oporezivanje ubija” ne piše, ne čita i ne kaže isto na bošnjačkom, srpskom i hrvatskom? Sedam puta provjeravali su onda tekst Zakona o izmjenama zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, i zaista – u jednoj od tri verzije zakonskog teksta, u članku 1. koji mijenja stari članak 21., stavak 3., nema “posebnog predračuna”!
Rastvorila se tako sitna, tanašna pukotina u savršenom monolitu uređene bosanskohercegovačke civilizacije: je li moguće da naša tri različita jezika nisu ista? Cijela Bosna i Hercegovina spokojno je počivala na različitoj istosti naših jednako drugačijih jezika, sav nepomućeni sklad naših nesporazuma, konflikata, sukoba, mržnji i ratova, sve je proizlazilo iz naše trojednakosti, a sad ispada da nam se jedna te ista stvar - različito piše. Je li moguće da nismo različiti što isto govore, već isti što različito govore?
Je li, eto, moguće - strah me to i pomisliti, a kamoli napisati - da zakon u Bosni nije jednak za sve?
Elem, pitao Mujo Sulju: “Ako Zakon o izmjenama zakona o sistemu indirektnog oporezivanja nije isti za sve, kako znamo kome je različit, a kome isti?” “Jednostavno”, odgovorio mu Suljo, “od trojice su dva uvijek različita, a jedan isti.”
Kažem vam, niđe veze.
Švicarska.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
