'Bijela i čista' Poljska - uzor ili upozorenje Hrvatskoj

Piše: Ivica Đikić

Šestero od jedanaestero hrvatskih zastupnika i zastupnica u Europskom parlamentu glasalo je protiv rezolucije kojom je učinjen prvi korak prema mogućem kažnjavanju Poljske uskraćivanjem prava glasa unutar Europske unije zbog gaženja po demokratskim dostignućima i vrijednostima na kojima, iz idealističke perspektive, počiva projekt europskog ujedinjavanja.

To su zastupnice i zastupnici Hrvatske demokratske zajednice Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Željana Zovko i Ivica Tolić te Marijana Petir iz Hrvatske seljačke strane i Ruža Tomašić iz Hrvatske konzervativne stranke: prvih petero pripadaju grupaciji Pučana u EU-parlamentu, što znači da su glasali suprotno velikoj većini zastupnika svoje političke obitelji, dok Tomašić pripada klubu desničarskih Europskih konzervativaca i reformista, s tim da su Šuica, Maletić i Zovko svoje glasove naknadno promijenili u suzdržane.

Tri zastupnice nisu objasnile zašto su se predomislile, ali jesu demantirale da je to od njih zahtijevao predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković, ili netko iz vrha HDZ-a, što u prijevodu s jezika politike znači da se dogodilo baš tako, to jest da su iz Zagreba upozorene da svoje glasove ipak približe stavu većine zastupnika Europske pučke stranke. HDZ-ov zastupnik Ivica Tolić, po svemu sudeći, nije naknadno opozvao svoj glas kontra rezolucije, koja je usvojena s 438 glasova za, 152 protiv i 71 suzdržanim.

Veliki rasistički marš 'patriota'

Europski parlament, dakle, pokrenuo je postupak protiv Poljske nakon okupljanja oko 60.000 nacionalista u Varšavi u povodu Dana nezavisnosti: poljskim desničarima pridružili su se borbeni istomišljenici iz drugih europskih zemalja, a osnovni smisao njihovog marša ulicama poljske prijestolnice bio je u zahtjevu da ta zemlja i cijela Europa budu "bijele i čiste".

Aktualna vlast u Poljskoj, predvođena ultrakatoličkom i nacionalističkom strankom Pravo i pravda, koja u Europskom parlamentu pripada Konzervativcima i reformistima, podržala je rasističko-ksenofobični skup: tamošnja javna televizija izvijestila je o "velikom maršu patriota", a ministar unutarnjih poslova Mariusz Blaszczak rekao je da je ponosan što je toliko Poljaka odlučilo sudjelovati u proslavi Dana nezavisnosti.

No taj marš straha i podrška režima maršu nisu centralni razlozi briselske rezolucije i pokušaja obuzdavanja poljskog ismijavanja pravila na kojima se temelji Europska unija: to je bio samo jezivi pojavni oblik obračuna tamošnje vlasti s ljudskim pravima, s naglaskom na ženska i reproduktivna prava, nezavisnošću pravosuđa, slobodom okupljanja i nelojalnim nevladinim organizacijama, a to je obračun koji traje mjesecima i kojem sigurno neće stati na kraj bilo kakva europska rezolucija, koju su, uostalom, pojedini poljski dužnosnici smjesta označili "govorom mržnje" i "instrumentom političkog pritiska na Poljsku".

Premijer i predsjednica na mukama

U Varšavi dobro znaju da je proces eventualnog oduzimanja prava glasa jednoj članici Europske unije dugotrajan i kompliciran te da se oko toga, u krajnjoj liniji, moraju složiti sve ostale EU-zemlje, a sadašnja je situacija takva da je Mađarska Viktora Orbana čvrsto uz poljsku braću, dok je Slovačka, najblaže rečeno, bliža stavovima službene Varšave nego visokorangiranih briselskih funkcionara, koji izjavljuju da je poljska vlast "izgubila pamet i glavu".

A Hrvatska? Kako bi se Hrvatska postavila na sastanku Europskog vijeća kad bi se nekim čudom zbilo da se ona složena procedura fantastično ubrza i da sutra dođe na dnevni red izjašnjavanje o tome treba li Poljskoj onemogućiti pravo suodlučivanja unutar Europske unije zbog udara na vladavinu prava i građanske slobode? Sigurno je da bi se premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović našli na teškim mukama.

Našli bi se razapeti između stava velikog dijela svog biračkog tijela, a u Plenkovićevom slučaju i dijela ljudi iz vodstva HDZ-a, s jedne strane, i činjenice da bi za Hrvatsku moglo biti pogubno definitivno svrstavanje uz zemlje Višegradske skupine i Inicijative triju mora, među kojima je Poljska najveća i najmoćnija, nasuprot briselskoj administraciji te Njemačkoj i Francuskoj, ključnim članicama Unije, s druge strane.

Plenkovićeva dvostruka igra

Plenkovića je na sličan način razapela Istanbulska konvencija, odnosno Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Hrvatski sabor još uvijek nije ratificirao taj dokument, jer mu se otvoreno protivi Katolička crkva i dio ljudi iz vrha HDZ-a, pod krinkom suprotstavljanja "rodnoj ideologiji", što je šifra katoličkih aktivista i velikodostojnika za uvođenje "neprirodnih" odnosa između muškaraca i žena.

A radi se, ustvari, samo o nastojanju da se, pod svaku cijenu, održe tradicionalni odnosi i zakoni u području braka i obitelji te da se unedogled produži stanje muško-ženske neravnopravnosti, stanje koje je u temeljima nauka Katoličke crkve. Na tom nauku uglavnom se bazira HDZ-ov svjetonazor. Plenković bi bio najsretniji da ne mora donositi ovakve odluke. On bi htio biti miljenik Europe i glavnih kreatora europske politike, dok bi za domaću upotrebu i za ideološko namirivanje svojih birača odobravao manifestacije grubog antieuropejstva.

Čini se, međutim, da se polako bliži čas kad će hrvatski premijer morati prekinuti svoju dvostruku igru: tek tada ćemo saznati tko je i što Andrej Plenković u političkom pogledu.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni