PONEDJELJAK
Plenkovićeva packa »cijeloj javnosti«
Ako eventualno imate bilo kakvih kritičkih pitanja o Vladinoj operaciji Agrokor i sve češće dižete obrvu na informacije koje oko svega toga cijede novinari, to je automatski dokaz:
1. da dan i noć držite fige za krah privremene uprave i stečaj Agrokora kako biste sociopatski uživali u nesreći 60.000 radnika koji će ostati na cesti,
2. da vas plaćaju Rusi da radite za njihove interese,
3. da ste pokvareni politikant, pronositelj lažnih vijesti,
4. da ste glupan koji se da zavesti spinovima neprijatelja države, ili
5. da mrzite sve hrvatsko.
A tko to kaže? Andrej Plenković. U ponedjeljak nam je to poručio baš on, koji se fura na finoću i odmjerenost. Živci evidentno popuštaju.
– Veliki broj političkih aktera promijenio je retoriku u vezi s Agrokorom za 180 stupnjeva, a cijela javnost pati od kolektivne amnezije – dijagnosticirao je bolesno stanje nacije predsjednik Vlade. Doista, njega i Ramljaka još uzdižu u zvijezde samo poslušni stranački vojnici HDZ-a. Svi drugi strahuju.
Razumije se, opoziciju Plenković uvijek može optužiti da se, preko propasti Todorićevog koncerna, bori za jeftine političke poene. Ali, ako premijeru, kako se upravo on sam izrazio, u pogledu Agrokora više ne vjeruje »cijela javnost«, pa u kome bi onda bio problem? U njemu i Ramljakovim odlukama, ili u javnosti? »Cijela javnost« valjda ne može u toj mjeri zahiriti u »amneziji« da odjednom vidi ono čega nema pa da onda time sadistički zlostavlja premijera.
Uostalom, većina birača, iz te neobjašnjivo poludjele »cijele javnosti«, Plenkoviću je osigurala mjesto u glavnom kabinetu Banskih dvora. Zato bi od njega bilo pristojno da »cijelu javnost« ne šalje psihijatru. Pokazao bi više pameti da, kao »public servant«, krene odgovarati na sva pitanja i pokuša uvjeriti građane i stručnjake da je s lex Agorokorom odabrao najbolji od mogućih puteva u danoj situaciji. Taktika paušalnog dezavuiranja kritike je plitka. Pitanja su preozbiljna i previše ih je, premijerova drskost proizvodi suprotan efekt.
UTORAK
Dalić obećala 10 gore, a mi pali za 8
U listopadu prošle godine, a da je nitko nije vukao za jezik, friško imenovana ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade Martina Dalić izjavila je sljedeće:
– Postavila sam sebi i Ministarstvu cilj da na ljestvici Doing Business, u idućih godinu, godinu i pol, skočimo za 10 mjesta. To je cilj kojim ćemo moći mjeriti hoće li to što planiramo dati rezultate.
Prošla je ta godina dana i nešto više otkako je ministrica Dalić rekla što smjera, a iz Svjetske banke u Washingtonu stigla je nova godišnja ljestvica Doing Business za 190 zemalja. Na temelju 10 uobičajenih kriterija, Hrvatska ne da nije bolja za deset mjesta nego godinu prije, nego je lošija za osam. S 43. mjesta, pali smo na 51. Bolji rezultat od nas postigli su Crna Gora, Srbija i Kosovo.
Što sada kaže gospođa Dalić? Analitičari Svjetske banke očito nisu primijetili da su u Hrvatskoj provedene reforme na koje se lani obavezala. A rekla je da će olakšati poslovanje, pojednostaviti i poboljšati regulativu, osloboditi ekonomiju birokratskih prepreka i srezati parafiskalne namete. Ništa od toga.
Izgleda da opet progone Hrvatsku kao i 2006. godine, kada je Sanader pisao protestno pismo Svjetskoj banci jer je Doing Business loše ocjenio uvjete poslovanje u Hrvatskoj i navodno grandiozne uspjehe njegove vlade.
SRIJEDA
Parada Dana mrtvih
Dan mrtvih služi za to da mi, živi, sami sebe uvjerimo kako smo dobri. Odnesemo krizanteme i svijeće, eto kako se brinemo i kako tugujemo. Srest ćemo puno poznatih, pa će i oni vidjeti da pokazujemo ljubav prema našima kojih više nema. I ja sam neke srela na toj velikoj predstavi koja jednom godišnje pregazi svaku stazicu između grobnih raka.
A svi znamo da su groblja puna onih koji su umrli sami kao psi jer obitelj za njih nikad nije imala vremena. Nije im padalo na pamet da svrate popodne na kavu, da nenajavljeni donesu štrudlu od jabuka i posjede s usamljenim didama i bakama sat vremena, da pošalju djecu da se s njima kartaju tablića, ni da ih sa sobom povedu na ljetovanja.
Mnogi od tih koji na Dan mrtvih, kao po zadatku, vuku na groblja sadnice u plastičnim vrećicama, posljednji su put bili na istom mjestu prije dvanaset mjeseci. Žive u njihovim kućama koje su preuredili po svome čim je prošao sprovod. Beru slatke jabuke u voćnjacima koje su starci posadili prije 50 godina. Piju čaj iz kobaltnih servisa koje su oni kupili na sto rata da imaju nešto lijepo ako možda navrate djeca i unuci. A onda po godinu dana ne odnesu ni čuvarkuću u tegli da im je stave na grobnu ploču.
Strpali su ih čim su mogli u staračke domove, zajedno sa njihovim prethistorijskim pričama i njihovim pelenama. Više im se ne povlače po kući kad dođu gosti, ne treba ih tegliti kardiologu. Uzeli su njihove stanove i razgrabili imetak u svađama oko nasljedstva.
Mnogi nisu, ali puno njih jest, a svakog prvog studenog hodaju grobljima kao sveci. Treba paziti i njegovati svoje stare dok su živi. Da, bude to naporno. Ali čemu parada za Dan mrtvih ako nije bilo tako?
ČETVRTAK
Gonite, pobogu, tog Kujundžića
Može se još razumjeti zbog čega Plenković toliko štiti od svih kritika Zdravka Marića i Martinu Dalić. Njih dvoje su okosnica njegove vlade, oni jednako on. Zašto drži neke druge ministre, koji baš ništa nisu pokazali, može se nagađati. Krasi ih poslušnost. Nema drugih. Ne smiju se javnosti priznati kadrovske greške...
No zašto nam je, pobogu, na grbači taj Kujundžić, to nitko ne može shvatiti. Kujundžić je karikatura od ministra, to pokazuje otkako je sjeo u Banske dvore. Nijedna promjena, a kamoli reforma, nije izašla iz Ministarstva zdravstva pod njegovim ravnanjem. A ni iz njegovih usta bilo što suvislo. Zdravstvo je dužno 8,2 milijarde kuna, pare cure na sve strane, sustav ima neraščišćene račune s državnim plaćanjima. Liste čekanja povećale su se u dvije godine tri puta, sa 400 tisuća građana na 1,2 milijuna. U bolnicama drže ljude bar 20 posto duže nego što je potrebno. Dezorganizacija je vidljiva prostim okom.
Tko god može, već gomilu svojih zdravstvenih potreba rješava kod privatnika i to, naravno, masno plaća. Pacijente koji su preboljeli karcinom čak i u Zagrebu se poteže od nemila do nedraga. Ako je vaš liječnik dobio infarkt pa više ne radi, nema vas tko preuzeti. Pa snađite se nekako, kaže mi nekidan sestra u Institutu za tumore.
Kujundžić je, pri svemu tome, maher jedino za šuplji govor. Njegova su promišljanja nerazumljiva i zdravstvenim radnicima i pacijentima. Politike nema. Dosjeti se novih poreza, onda bi privatizirao primarnu zaštitu, treći dan nabode nešto treće. U četvrtak se na HTV-u opet narugao građanima koji cijeli život odvajaju od plaće da bi se liječili kad im ustreba.
– Tko hoće stent ili koljeno drugog proizvođača, neka plati ruke i materijal – izjavio je ministar. Dakle, kome je do kvalitete, neka izvoli odriješiti kesu. – Ako netko želi bolje, zašto ne bi nadoplatio 500 eura – rekao je Kujundžić.
Ma gonite nam, Plenkoviću, barem njega. Da nam za naš novac, a s vašim blagoslovom, barem ne pljuje u lice.
PETAK
Mesić ga nije upamtio
Moram pitati muža je li Kolinda bila kod nas na rođendanu. Majke mi, prazna glava. Možda i je, znam da smo tamo, na kraju stola, imali jednu plavušu u bijelom. Ali je li to bila Kolinda ili neka druga, ubij me. A da mi nije baš ona donijela onu vazicu s plavom šarom koju sam poslije poklonila teti Slavici? Daj, promisli, nemoj da me jednom pozovu na neko povjerenstvo, pa da im ne znam reći istinu.
Kad bi nam bilo do zafrkancije, mogli bismo se ovako zabavljati na temu Mesićevog svjedočenja pred Istražnim povjerenstvom za Agrokor. Jer Mesić, vidi vraga, nije znao odgovoriti je li Ivica Todorić dolazio na njegove rođendane. Ne sjeća se čovjek, nije upamtio.
Uvjerljivo, nema što. Glavni tajkun u državi zvoni na tvoja vrata, sigurno ne nepozvan, gura ti u ruke, recimo, zlatni sat u elegantnoj vrećici, svakako nešto fino, jer takav ne dolazi s buteljom vina. A ti poslije nemaš pojma je li on uopće bio. Mogao bi potvrditi da su dolazili Pero iz kvarta i njegova žena Mara, dečki s kartanja, kumovi... Ali Todorić!? Pitaj boga. Kakvo Povjerenstvo, takva i svjedočenja. I tako će biti do kraja.
Sanja Modrić, kolumna za Novi list, pregled tjedna
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
