Ivica Ivanišević, kolumna za Slobodnu Dalmaciju
„Ima puno dobra u našoj sredini, u našim obiteljima, u našem susjedstvu, u našim zajednicama, u našoj hrvatskoj domovini. Otvorimo oči za dobro. Otvorimo prostore pozitivnom u hrvatskom društvu. Neka nam Božić pomogne da bolje uočimo dobro kod drugih, da ističemo dobro nasuprot zla, koje se podmuklo širi unoseći u naš život strah i nepovjerenje.“
„Ima puno dobra u našoj sredini, u našim obiteljima, u našem susjedstvu, u našim zajednicama, u našoj hrvatskoj domovini. Otvorimo oči za dobro. Otvorimo prostore pozitivnom u hrvatskom društvu. Neka nam Božić pomogne da bolje uočimo dobro kod drugih, da ističemo dobro nasuprot zla, koje se podmuklo širi unoseći u naš život strah i nepovjerenje.“
Ove riječi izgovorio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i njima se, kako je i red, na prvi pogled nema što prigovoriti. No, već na drugi pogled u tome se oftalmološkom evanđelju mogu razabrati stanovite uznemirujuće pukotine. Naime, ako oči valja otvoriti za dobro, što nam je činiti pri susretu sa zlim? Visoki prelat o tome ništa izrijekom ne kazuje, ali se iz konteksta jasno nazire sugestija kako on preporuča žmirenje.
Kardinal life coach
Da je zanimanjem life coach – premda u neku ruku to i jest, ali je i barem mrvicu više od toga – još bismo ga nekako i mogli razumjeti.
Naravno da je lakše bordižati kroz život štiteći se od svih loših vijesti. Tko refleksno okreće glavu čim ga spopadne neugodan prizor tuđe, a kamoli tek vlastite nevolje, ima lijepe šanse poživjeti dulje od onih koji zlu nisu kadri okrenuti leđa, nego se trse nadvladati ga čak i kad su svjesni uzaludnosti svojih napora.
Kao pragmatični savjetnik koji klijentima preporuča kako živjeti bez gorčine i stresa, Bozanić je apsolutno na visini svog zadatka. Nevolja je, međutim, u tome što to ipak ne bi smjelo biti njegovo poslanje.
Možete mi reći da sam staromodni romantičar, ali meni se čini kako bi dotični - umjesto što gudi refren penso positivo - trebao plaću zaslužiti uvjeravajući svoje ovčice kako ne smiju zatvarati oči pred zlom nego mu se uporno i stalno moraju suprotstavljati. Zašto to naš kardinal ipak ne čini? Kao što znamo, on nije kadar s fleksibiliziranog tržišta radne snage. Jednom kad su ga zakitili crvenim biretom, taj mu znamen visoke časti nitko nikada ne može oduzeti.
Govoreći sasvim načelno možda i postoji mogućnost za takav drastičan čin, no na terenu realnosti o tome je smiješno uopće i pričati. Njegova vlast i moć kojom raspolaže (kako ona duhovna, tako i ona druga, nešto opipljivija) nisu mandatnog karaktera niti ih može dokinuti eventualno nezadovoljstvo masa. Dok se, primjerice, Plenković i slični narodu moraju udvarati, otvoreno pače ljigavo podilaziti različitim kategorijama stanovništva i tako kupovati simpatije birača, Bozanića se friga za to ima li što raja za reći. Osim što je rasterećen brige da se ikome dopadne, on nikome ne mora podnositi račune.
Dok Plenković iz dana u dan mora uvjeravati javnost kako je svakodnevica kudikamo bolja nego što se njoj – ćoravoj i glupoj javnosti – to čini, kardinal se nema zašto uzrujavati. Ma kakve god bile prilike u kojima živimo, grozne ili krasne, on nema ni trunčicu potrebe mijenjati javnu percepciju.
Tako bi barem stvari trebale stajati u teoriji. U praksi je pak, kako vidimo, Bozanić zagudio u iste žice kao i premijer i predsjednica, koji nas već dulje vrijeme pokušavaju uvjeriti kako su jedini problem ove zemlje zapravo njezini retardirani građani koji ne kuže u kakvom Disneylandu žive.
Pa zašto, pobogu, zagrebački nadbiskup sekundira svjetovnoj vlasti posežući za njezinom retorikom? Očito zato što se drži dijelom iste vladajuće strukture.
Sjetimo se Cabella
Jer, zaludu bi Kaptol tamjanom kadio da mu nominalno laička država nije pružila gromoglasnu potporu. Od medijske nadalje. Ilustracije radi, program Hrvatske televizije nije samo loš. On je, da se ne lažemo, civilizacijska sramota. Kako je krenulo, više će laičkih sadržaja gledatelji uskoro moći pronaći na Televiziji Laudato, negoli na nekom od prisavskih kanala.
Katolička crkva u Hrvata i sve njezine brend ekstenzije fakat žive toliko dobro da ih spopada užas od same pomisli kako će se jednoga dana morati razdužiti od zemaljskih ugodnosti i doći na prijavak ćudljivome Svetom Petru koji bi ih, poslovično prijeke naravi, mogao otpraviti na koju uznemirujuću adresu.
I zar se itko pametan može poslije svega pitati zašto Bozanić drži stranu svojim svjetovnim strateškim partnerima?
Kad kardinal kaže da moramo otvoriti oči za dobro, to se može čitati i kao apologija optimizma. A tko mi je kriv što sam nepopravljivi pesimist? Istina, ali valja podsjetiti na mudre riječi američkog pisca Jamesa Brancha Cabella koji je odavno ustanovio kako između jednih i drugih suštinski baš i nema neke razlike: „Optimist tvrdi da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova; pesimist se plaši da je to istina.“
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
