Kampanja NATO zrakoplova u prvoj polovici rujna 1995. ostavila je traga na vojne snage bosanskohercegovačkih Srba. Ali, kao u svakom ratu, prevagu je donio čovjek na terenu. A taj je čovjek bio vojnik HV-a i HVO-a. Ne smije se zanemariti doprinos Armije BiH, međutim, ključnu ulogu u dovođenju Srba za pregovarački stol imali su hrvatski vojnici. Srbi se u jesen 1995. nisu mogli nositi s njima i pristali su na mir kako bi izbjegli slom Republike Srpske. Hrvati su, dakle, bili neosporni pobjednici rata u BiH.
No 22 godine kasnije, Hrvati se bore za ravnopravan položaj u susjednoj državi, a u haškoj presudi šestorici bivših dužnosnika Herceg Bosne Franjo Tuđman je i pravomoćno postao predvodnik hrvatskog zločinačkog pothvata u BiH.
Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković i drugi HDZ-ovci sada brane svog mrtvog vođu, ali su bez argumenata. Tuđmanova BiH-politika rezultirala je ovih dana konačnim debaklom. Nije devedesetih godina u Hrvatskoj baš sve bilo negativno, ali odnos Tuđmana prema BiH bio je nešto najgore što je iznjedrilo to razdoblje. I nije bio potreban vremenski odmak da bi se došlo do tog zaključka.
Stav da autoritarni predsjednik vodi katastrofalnu, u skladu s nekim svojim povijesničarskim opsesijama, politiku prema BiH i Muslimanima/Bošnjacima bio je u hrvatskom društvu raširen već prije četvrt stoljeća. Dijelio ga je tada čak i vrh Katoličke crkve na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem. Bilo je to doba raspada jednog političkog sustava i zemlje, Slovenci i Hrvati željeli su vlastite države, što je značilo da Jugoslavija ide kraju, a Tuđman je u tom kontekstu vjerovao da ni BiH, koju je smatrao umjetnom tvorevinom, ne može opstati. U tu je svrhu u studenom 1991. utemeljena još nedefinirana zajednica Herceg Bosna.
Tuđman uopće nije skrivao da mu je cilj pripojiti dio BiH, javno je o tome govorio. Ali, nije uspio u svojem naumu, Zapad je odlučio da susjedna država mora ostati u komadu. Potaknulo je to pobunu Srba i kaos je zavladao BiH. Hrvati su imali puno pravo vojno se organizirati kako bi se zaštitili.
U novonastalim okolnostima Tuđman mijenja strategiju, Herceg Bosna proglašena je republikom kako bi prerasla u državu u državi. Muslimani koji nisu na to pristali pokazali su se, međutim, isuviše žilavima, HVO ih niti uz pomoć HV-a nije mogao poraziti. Ta činjenica, kao i pritisak SAD, opet su u proljeće 1994. uspostavili mir između dvije strane. Herceg Bosna je propala, a to je kasnije Daytonskim sporazumom i formalizirano.
Tuđmanu su se u vezi BiH izjalovile i opcija A i opcija B. Doživio je totalni krah. I ne samo to, njegova loša i neuspješna politika i dalje predstavlja težak uteg Hrvatima u BiH, koji nikako nisu u stanju kapitalizirati status ratnih pobjednika. To je tako koliko se god predsjednica i premijer upinjali dokazati da je Tuđmanova politika bila besprijekorna.
Dražen Ciglenečki, kolumna za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
