Svetislav Basara - Državotvorna jaruga

Svetislav Basara, kolumna za dnevni list Danas

Zaboravite priče o srpskoj državotvornosti, o zlatnom dobu srpske demokratije, o srpskoj vekovnosti, demokratičnosti, gostoljubivosti, tradiciji, tarabama starijim od Amerike i ostalim srpskim tricama i kučinama i primite k znanju da je Srbija kao kakva-takva (uglavnom nikakva) država u astronomskom vremenu nastala 2006, tek nakon što su je ex-yu republičice oružanom silom, a Crna Gora referendumom, PRIMORALE da - u granicama svojih preskromnih mogućnosti - postane nezavisna Republika.

Pre nekoliko godina mi se učinilo da je Aco Srbin u trenutku iluminacije dokonao da se u istorijskom vremenu - koje se retko gde, a ponajmanje ovde, poklapa sa astronomskim vremenom - Srbija ponovo obrela u drugoj polovini XIX veka i da se ponovo našla pred otvorenim pitanjem - kud sad i šta da se radi? Pre sto pedeset i kusur godina odgovor je bio jednostavan. Umesto u izgradnju - kakve-takve i onolike kolika je - države Srbije, ondašnji srpski državnici su krenuli u projekat obnove Dušanovog Carstva, koje je Gospod Bog - iz njemu znanih, ali zasigurno jakih razloga - vekovima ranije zbrisao sa lica sveta. Znate priču. U neprestanoj jurnjavi za velikodržavnim golubom na grani, Srbija je sistematski - moglo bi se reći i sadistički - mrcvarila, izgladnjivala i satirala vrapca u ruci, to jest ono malo ljudi i para kojima je realno raspolagala, tako da je, kada je Rogonja podneo račun, početkom XXI veka došla u situaciju da po svetu prosjači gradske autobuse i vojne avione.

Otuda je Krle bio (polovično) u pravu kada je podržao (i nastavio da podržava) Acu Srbina u teorijskoj nameri da se okane ideologije samoviktimizacije, opsesije prošlošću, mitomanije i nekrofilije - u tome ga je, načelno, i moja malenkost podržala - ali se brzo pokazalo da Acin new deal funkcioniše samo na TV Pink, u Informeru i u Rotopalanci, dočim se u ostacima srpske stvarnosti i u praksisu sve nastavilo po (vrlo) starom. Evo, recimo, pročitah pre neki dan da je notorni Vulin negde blagoizjavio sledeće: "Ako Vučić ne pobedi, Srbija ne treba ni da postoji". Krle će bezbeli reći: mani, more, Vulin lupeta i polovično će biti u pravu - Vulin vaistinu lupeta - ali Krle nije u pravu kad potcenjuje moć lupetanja, jer Vulin samo parafraza reči koje je pre dvesta i kusur godina u našoj državotvornoj jarugi Karađorđu izgovorio ondašnji jarugin vlasnik, Todosije Marićević. "Ako Todosije ne bude vožd" - tako je otprilike Karađorđu rekao Marićević - "ustanak ne treba da postoji". Epilog je bio da je Todosije prestao da postoji, ali - utuvi ovo Krle - samo zato što je, rečnikom vesterna, Karađorđe "bio brži". Ko zna šta bi bilo da je brži bio Todosije. Utuvi Krle i ovo: politika "ako Vučić ne pobedi, ni Srbija ne treba da postoji" priziva kontrapolitiku . "Srbija može postojati samo ako Vučić ne postoji". Stvar je samo u tome ko će "biti brži". Kužiš, stari moj.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni