Boris Pavelić, kolumna za Novi list
Imate politiku i javnost – hrvatsku politiku i javnost – koji, ništa manje nego srpski, odbijaju odgovornost za zločine nad Bošnjacima. Imate Sabor čiji predsjednik zahtijeva jednodušnost, kao da i sami parlament želi ukinuti. Imate predsjednicu koja prešućuje, a Bosnu proglašava »najvećom prijetnjom Hrvatskoj«, insinuirajući terorizam bosanskim muslimanima. Imate premijera kojemu je važnija pravna kvalifikacija od žrtava – žrtve ni riječju nije spomenuo. Imate opoziciju čiji bivši ministar, Orsat Miljenić, tvrdi da bi »bi bilo bolje da Haški sud nikada nije postojao«.
Imate politiku i javnost – hrvatsku politiku i javnost – koji, ništa manje nego srpski, odbijaju odgovornost za zločine nad Bošnjacima. Imate Sabor čiji predsjednik zahtijeva jednodušnost, kao da i sami parlament želi ukinuti. Imate predsjednicu koja prešućuje, a Bosnu proglašava »najvećom prijetnjom Hrvatskoj«, insinuirajući terorizam bosanskim muslimanima. Imate premijera kojemu je važnija pravna kvalifikacija od žrtava – žrtve ni riječju nije spomenuo. Imate opoziciju čiji bivši ministar, Orsat Miljenić, tvrdi da bi »bi bilo bolje da Haški sud nikada nije postojao«.
Imate najvišu znanstvenu instituciju, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU), koja tvrdi da presuda »nije utemeljena na povijesnim činjenicama«, premda nitko – baš nitko – nije negirao da su zločini uistinu počinjeni. Imate crkvu koja organizira masovna molitvena bdjenja da zločinci budu oslobođeni. Imate generala koji se u Zagrebu krije od optužnice za ratni zločin u Mostaru, jer zna da mu hrvatski sud neće suditi. Imate novinare koji ne pitaju nijedno relevantno pitanje, i funkcioniraju poput mikrofona pred gromoglasnim poricateljskim zborom. Imate, riječju, naciju koja poriče. I imate jednu ženu, nazaštićenu, običnu, potpuno usamljenu ženu, koja stoji nasuprot cijeloj toj menažeriji žmirenja i gordo joj baca rukavicu u lice, jer je učinila najobičniju, najljudskiju, najrazumljiviju gestu, koju nitko od njih nije – zaštitila je vlastite susjede.
Štefica Galić skromna je žena iz Ljubuškog. Do rata, ona i suprug Nediljko vodili su malu fotografsku radnju: svakodnevni, javnosti nepoznati ljudi, a takvi će zadugo i ostati. Pa ipak... »15. kolovoza, pred našom kućom u blizini policijske stanice i zatvora, ujutro su osvanuli svi Bošnjaci iz Ljubuškog stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Stajali su pred kućom u blizini. Ja sam plakala, bila sam prestrašena, nisam znala šta se dešava, gdje će s njima, rekli su evidencija neka, međutim onda su ih natrpali u tri kamiona, ljudi su bili izbezumljeni, prestrašeni, gledali su u nas, mi smo gledali u njih«, ispričala je Štefica ovih dana televiziji N1. Ona i suprug Nediljko – zvali su ga Neđo, rocker i ljudina – odmah su, sjeća se Štefica, »prepoznali kriminalnost tih deportacija«. I – krenuli spašavati.
U fotografskoj su radnji krivotvorili inozemna pozivna pisma, na temelju kojih je HVO puštao iz logora, pod uvjetom da zatočenici otiđu iz BiH. »Mi smo to krivotvorili, izvlačili smo jednog po jednog sa Heliodroma, zadnji je izišao Mujo Špago, naš prijatelj. Ljudi su se vraćali sa Heliodroma, za jedno petnaestak dana, svi su bili mršavi, prestrašeni, sagnute glave, rasprodavali su sve što su imali i odlazili su. To je bilo nestvarno tih dana, osjećala sam se poniženo, mrzila sam sav taj fašizam koji se provodio. Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka, bilo nas je stid. Neđo je govorio: 'Stid me hodati ulicom, stid me da se zovem kako se zovem, nas su u to vrijeme zvali mudžahedinska ambasada'«. »Mudžahedinska ambasada«!
Bilo je, istina, ljudi koji su pomagali skrivećke, razdrti između straha i grizodušja. Štefica i Neđo prezreli su tu dilemu – pomagali su javno, bacajući ljudskost nasilju i okrutnosti u lice. Nikad se, kaže, nije kajala zbog »dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti«. »Osjećala sam da je najnormalnije biti s njima, protiv svakog sam fašizma, protiv hiljadu puta proklete Herceg-Bosne i njenog fašizma«. Neđo i Štefica, roditelji male djece, ostali su u Ljubuškome do kraja 1993. Tada su otišli u Prag, ali se godinu kasnije i vratili – u izolaciju. Ljudi od njih zazirali, zaobilazili ih, neki iz straha, neki iz mržnje. Neđo se razbolio i umro, da 2012. ostane ovjekovječen u dokumentarcu »Neđo od Ljubuškog«, kada je šira javnost i saznala za dvoje samozatajnih pravednika među narodima. Ali Štefici je to samo naudilo. Napadali su je u Ljubuškome, prijetili joj, tukli.
Preselila je u Mostar, gdje je postala novinarka i danas vodi hrabri antinacionalistički portal tacno.net. Postala je poznata, i, nadamo se, zato bar donekle zaštićena. Ali i da nije, znamo: Štefica Galić i dalje bi branila svoje susjede. Nije ona poduzela nikakvu veliku i patetičnu gestu, ništa spektakularno, ništa »medijski zanimljivo« nisu učinili ona i njen muž: činili su što su mogli da susjede i prijatelje spase od nasilja. Činili su to na vlastitu štetu, izlažući se životnoj opasnosti. Jer, rijetki tek mogu pojmiti što je 1993. moglo značiti suprotstaviti se organiziranom vojnom nasilju, deportacijama i progonu, u zaboravljenoj hercegovačkoj kasabi kakva je Ljubuški – i u tome ustrajati do danas.
I u tome je tragedija i skriveni izvor poricanja u zemlji u kojoj živimo: nismo se suprotstavili. Rijetki, prerijetki su to učinili. Većina nas je šutjela – institucije i politička većina apsolutno. Tu je izvor ove kolektivne loše savjesti, tu je izvor općega, bijesnog negiranja. A da smo imali snage postupiti kao skromna Štefica Galić, nitko nije morao umrijeti. Nitko nije morao nestati. Nitko nije morao otići. Nitko nije morao patiti. Svi, baš svi, danas su mogli biti živi. I ne bismo se danas sramotili ovim odvraćanjem glave. Čemu, uistinu, država, ako ne može biti dostojna Štefice Galić iz Ljubuškog?
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
