Sanja Modrić, komentar za Novi list
Premijer i predsjednik HDZ-a prikazao se u »Lisinskom« u liku najmanje četvorice svojih najbližih suradnika i zamjenika. Oni su tronuto slušali kako se osobu, koja je u pravovaljanom postupku osuđena za ratni zločin, s pozornice proglašava hrvatskim mučenikom i »ljudinom kojoj nitko nije ravan« i koji su toj divinizaciji s odobravanjem pljeskali.
Premijer i predsjednik HDZ-a prikazao se u »Lisinskom« u liku najmanje četvorice svojih najbližih suradnika i zamjenika. Oni su tronuto slušali kako se osobu, koja je u pravovaljanom postupku osuđena za ratni zločin, s pozornice proglašava hrvatskim mučenikom i »ljudinom kojoj nitko nije ravan« i koji su toj divinizaciji s odobravanjem pljeskali.
Plenkovićevi neproglašeni poklisari, političari nad kojima je na svečanosti u čast Praljku lebdio premijerov avatar, bili su potpredsjednik Vlade i ministar obrane Krstičević, ministar branitelja Tomo Medved, zatim Plenkovićev posebni savjetnik Šeks te Plenkovićev zamjenik u HDZ-u Milijan Brkić. Toj Plenkovićevoj četvorici treba pribrojiti i petoga, ministra policije Božinovića, koga također nisu mogle snimiti kamere, ali je uredio da policija zatvori sav promet u ulicama oko »Lisinskog« i zabrani građanima pristup svim okolnim javnim parkiralištima. Kao da se čeka kakav državni ili međunarodni skup najvišeg ranga.
Predsjednik Vlade je, dakle, i te kako sudjelovao u veličanju Praljka kao heroja i najvećeg hrvatskog sina. Uostalom, jedan od glavnih posmrtnih govora osuđeniku za ratni zločin držao je saborski zastupnik premijerove stranke Miroslav Tuđman koji je »sve nas« uzneseno pozvao da budemo dostojni (časnog ?) Praljkovog spomena.
Preko svojih ključnih ljudi, kojima je premijer odobrio da sudjeluju na manifestaciji koja je Praljka iskovala u zlato i ogrnula ga, Ustavu u inat, stihovima hrvatske himne, Plenković je dao placet tvrdnjama da je Haški sud falsifikator povijesti i da su presude hercegovačkoj šestorici skovane u protuhrvatskoj zavjeri neidentificiranih »svjetskih moćnika«.
Razumije se da su sve te poruke, kao milozvučnu glazbu, doživjela dva prijašnja osuđenika za ratne zločine koji su svoje kazne već odslužili, a koji su se također jučer došli pokloniti Praljkovoj sjeni, Dario Kordić i Mirko Norac. Ali da, zajedno s njima, i hrvatski premijer pozadinski pjeva u zboru koji oplakuje i beatificira osuđenika za najstrašnija djela protiv čovječnosti, to je dobar komad skandala, čak i u kontekstu raspadnutih kriterija u našoj zemlji.
Zbog svojih prvih reakcija na hašku presudu, »vjerodostojni« predsjednik Hrvatske vlade nekidan se na brzinu oprao pred međunarodnom političkom javnosti izjavivši, iz drugog pokušaja, kako Hrvatska priznaje & poštuje odluke međunarodnog suda za ratne zločine i ostajući samo na tome da su neka njihova viđenja ipak sporna. A jučer se, evo, »herojski« vratio na stare pozicije. Ni predsjednica države nije se uspjela othrvati sirenskom zovu neodgovornog i protunacionalnog populizma, i ona je na žalovanje poslala svog savjetnika Antu Deura.
Pa kad Hrvatska zbog toga opet dobije po glavi u europskim i svjetskim demokratskim prijestolnicama i forumima, neka premijer ne mlati po novinarima. S delegacijom suradnika koja ga je predstavljala, njegov fizički nedolazak u »Lisinski« neće se shvatiti kao distanciranje Hrvatske od ratnih zločina. Nego, na žalost, upravo suprotno.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
