Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi »naše stvari«, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim.
Nije, međutim, normalno, niti takva politika nešto normalno može donijeti, da gotovo pa kompletna hrvatska politička elita, nakon potvrđivanja pravomoćnosti presude hercegbosanskoj šestorici, zauzme stav da presudu međunarodnog suda odbacuje, sve pod parolom: mi ćemo sami pisati svoju povijest.
Noviju hrvatsku povijest mi možemo izmišljati kako nam padne na pamet, ali to će još uvijek biti gole laži, slične onima koje je Sabor uobličio u Deklaraciju o Domovinskom ratu. Hrvatska politička elita ovih dana nalazi se upravo na tom poslu; na poslu produciranja još jedne krupne laži, na koju moramo pristati ako ne želimo da iz političkih visina sveprisutni trudbenici »nacionalnih istina« ne pokažu u našem smjeru kažiprstom i optuže nas za izdaju. Hrvatska medijska scena, točnije njezini prominentni predstavnici, spremno su, već po navici, skočili u kotao državotvorne laži.
I dok su najveći svjetski mediji svoje tekstove o tragičnom činu Slobodana Praljka donijeli pod naslovima: »U Haškom sudu ubio se osuđenik za ratni zločin«, hrvatska javna televizija Hrvatima je servirala bivšeg načelnika hercegbosanskog SIS-a Ivicu Lučića, da nam on objasni tko je heroj, a tko zločinac.
Činjenica da je taj isti Lučić sudjelovao u političkom i vojnom projektu koji je osuđen kao zločinački, da je obnašao važne dužnosti pa čak i preporučivao tko bi trebao biti pušten iz logora Dretelj, hrvatskim medijima ne čini se kao prepreka da taj čovjek bude prihvaćen kao jedan od glavnih komentatora haaške presude, kao kreator javnog mnijenja, kao učitelj domoljublja.
Zahvaljujući ovom udruženom medijskom poduhvatu, Slobodan Praljak u javnoj percepciji mnogih ljudi u Hrvatskoj postao je Sokrat, samuraj i poslovični heroj, dok se o žrtvama postupaka zbog kojih su osuđena hercegbosanska šestorica nije reklo ništa.
Kad smo spomenuli Ivicu Lučića, valja naglasiti da je ovom čovjeku itekako stalo da Hrvatska stane u red zemalja koje ne poštuju odluke međunarodnog pravosuđa, jer kad bi ih politika i društvo privatili kako doliči civilizacijskom stupnju razvoja na kojem osuđeni zločinci ne mogu biti ničiji heroji, tad mjesta u javnom prostoru za Ivicu Lučića ne bi bilo, on ne bi bio član komisije za suočavanje s prošlošću (to je tek vic!), niti bi ga zaobišla pitanja o njegovoj ulozi u kreiranju tvorevine koja je za cilj imala razbijanje Bosne i Hercegovine.
Braneći Praljka i druge osuđenike, Lučić brani svoje društvene pozicije i probitačne sinekure, baš kao što vladajuća Hrvatska demokratska zajednica brani svoju politiku iz devedesetih, za koju je direktno odgovoran njezin prvi predsjednik Franjo Tuđman. Međutim, braneći pogrešnu i – utvrđeno je sudskim pravorijekom – zločinačku politiku iz prošlosti, Hrvatska demokratska zajednica opasno se igra s budućnošću ove zemlje. Dakako, bolja budućnost Hrvatske HDZ-u nikad nije predstavljala prepreke za provođenje kriminalnih politika, što je vrlo lako dokazati.
Takve politike provodio je Franjo Tuđman, bilo da se radilo o ratnim ili privatizacijskim politikama; takve politike provodio je Ivo Sanader, zbog čega mu se danas sudi, a od takve politike, evo, ne odustaje niti Andrej Plenković, dojučerašnji »briselski dečko«, koji se niti želi, niti zna obračunati s avetima prošlosti.
Hrvatska državna politika stoga je danas na istom poslu kao srbijanska državna politika. Glave političkih elita u ove dvije zemlje zabijene su duboko u pijesak i nitko se još uvijek nije spreman suočiti s krvavim političkim grijesima prošlosti. Takva pozicija ne može donijeti ništa dobro, a njezine posljedice su nastavak dominacije ratnih politika, rastući utjecaj političkih ekstremista te zveckanje oružjem u svakoj pogodnoj prilici. Održavanje plamena mržnje prema susjedima tako se nameće kao osnovni preduvjet za poželjno narodno jedinstvo, o kojem se toliko trubi s Pantovčaka i iz Banskih dvora.
Zato, da iz faze zveckanja sutra ne bi ponovo prešli u fazu repetiranja, treba jasno reći: Slobodan Praljak nije heroj, kao što heroji nisu niti ostali osuđenici u procesu hercegbosanskoj šestorici. Tuđmanova politika prema Herceg-Bosni bila je zločinačka, što je utvrđeno na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a Slobodan Praljak i ostali haški osuđenici bili su operativci, a na koncu i sami žrtve te politike.
Ladislav Tomičić, kolumna za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
