Istovremeno je to i tragedija i simbolika Haaga. Čin samoubojstva generala Slobodana Praljka pred kamerama cijelog svijeta nevjerojatan je i šokantan trenutak kraja Haškog suda. To je i ljudska tragedija čovjeka, koji je za svoju istinu bio spreman otići u grob.
Ostavio je iza sebe teško nasljeđe, prije svega hrvatskom narodu jer tek slijedi prostor za političke manipulacije i interpretacije njegova čina, koje će sigurno uslijediti u danima, godinama i desetljećima što dolaze.
Praljak će se pamtiti, stvarat će se nacionalni mit i legenda, koristit će ga i politički zloupotrebljavati po potrebi, a sve to izvjesno neće pridonijeti boljem razumijevanju posljedica rata niti građenju suživota u BiH, državi koja je i danas nažalost jednako nacionalno podijeljena kao i u vrijeme potpisivanja Daytonskog sporazuma.
Slobodan Praljak je bio osebujna i kontroverzna ličnost. Čovjek s tri fakulteta, filmski režiser i poduzetnik. Najpoznatiji kao ratni general kojemu se na teret stavljalo rušenje Starog mosta u Mostaru.
Divljački čin za koji Praljak nije priznavao odgovornost, iako je znao reći kako bi zbog malog prsta svog vojnika bio spreman srušiti i tri stara mosta. Druga još krupnija i važnija teza koju je zastupao na sudu bila je da dogovora Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH nije bilo.
Nazivao je svjedočenje Stjepana Mesića krivokletstvom i posvetio veliki dio života kako bi dokazao da Hrvatska nije imala političku agendu i plan stvaranja svoje države na dijelu međunarodno priznate BiH.
Stoga je Praljak i politička žrtva Tuđmanova nasljeđa. Braneći Tuđmanovu politiku u BiH nije mogao obraniti ni sebe, pa tako ni vlastitu ulogu u ratu. Tih ukupnih 111 godina zatvora, koje su jučer potvrđene za šestoricu nekadašnjih čelnika Herceg-Bosne, posljedica su Tuđmanove politike u BiH.
Nakon posljednjeg tjedna svog rada Haški sud će se na kraju ipak pamtiti kao nepravedan politički sud. Praljak je presudio sebi, ali i Haškom sudu. Jednostavno je netočno i krajnje štetno za budućnost života i suživota na ovim prostorima abolirati Srbiju od odgovornosti za rat u BiH i istovremeno stavljati na teret Hrvatskoj udruženi zločinački pothvat i planirano etničko čišćenje u BiH.
Tim više što je i danas plan Milorada Dodika izdvojiti Republiku Srpsku i pripojiti je Srbiji. Tom zločinačkom planu Slobodana Miloševića nije pravedno i po istim kriterijima presuđeno u Haagu kod izricanja pravorijeka Ratku Mladiću, a time će i ovaj sud, kao i međunarodno političko okruženje, snositi veliku odgovornost za neki novi rat, koji bi mogao buknuti u BiH.
Cilj hrvatske politike bi morao biti da BiH opstane kao cjelovita država, sve drugo predstavlja ogroman rizik za nova razaranja i žrtve na teritoriju cijele BiH, pa tako i na područjima s većinskim hrvatskim stanovništvom.
Nažalost, bit će još teže graditi takvu politiku nakon što je Hrvatska presudom iz Haaga praktično stavljena u poziciju agresora u BiH. Umjesto da stavi točku na i svog rada dugog dva i pol desetljeća i na posljednjoj presudi gradi vlastitu vjerodostojnost sudeći svima istim aršinom, Haški sud je nažalost sam sebi presudio. Šteta.
Ostavština je kontroverzna, opterećivat će i ometati gradnju zajedničke i mirne budućnosti Srbije, Hrvatske i BiH. Za kraj je Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije sebi dozvolio i nezapamćeni skandal – prijenos samoubojstva uživo kod izricanja presude. Tragediju nakon koje više ništa neće biti isto. Osim što Haaga više neće biti.
Darko Pajić, komentar za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
