Denis Romac, komentar za Novi list
Bilo je zanimljivo ovih dana pratiti izvještavanje slovenskih medija o posjetu slovenskog premijera Mire Cerara hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću. Za razliku od ranijih ekstenzivnih i dramatičnih tekstova o svemu što je u vezi s rješavanjem graničnog spora, koji u Sloveniji ima status pitanja svih pitanja, slovenski su mediji, i elektronički i tiskani, ovog puta reagirali neočekivano suzdržano.
Bilo je zanimljivo ovih dana pratiti izvještavanje slovenskih medija o posjetu slovenskog premijera Mire Cerara hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću. Za razliku od ranijih ekstenzivnih i dramatičnih tekstova o svemu što je u vezi s rješavanjem graničnog spora, koji u Sloveniji ima status pitanja svih pitanja, slovenski su mediji, i elektronički i tiskani, ovog puta reagirali neočekivano suzdržano.
U središnjem dnevniku Slovenske televizije neuspješan zagrebački sastanak Cerara i Plenkovića bio je tek druga vijest, iza priče o ulasku krajnjih desničara, austrijskih slobodnjaka, u austrijsku vladu. Urednike slovenske televizije više je zanimalo kako će se sastavljanje nove austrijske vlade odraziti na položaj slovenske manjine u Austriji od jalovog sastančenja Cerara i Plenkovića u Zagrebu. U Odmevima, kasnovečernjem političkom magazinu, arbitraža i sastanak Plenkovića i Cerara također nisu bili glavna tema emisije. U Hrvatskoj je, za razliku od Slovenije, sastanak Plenkovića i Cerara ovih dana bio udarna vijest na skoro svim televizijama i ostalim medijima. Arbitraža i spor sa Slovenijom na velika su se vrata vratili u hrvatski medijski prostor.
Različita medijska prezentacija ovih događaja kao da potvrđuje, barem na medijskoj razini, da arbitražni spor postaje veći problem za Hrvatsku nego za Sloveniju, premda to hrvatski političari nikad neće priznati. Jasno je, naime, da Plenković baš nikoga – ni u Ljubljani ni u Bruxellesu – nije impresionirao zagrebačkim igrokazom o velikom prijateljstvu, otvorenosti i europskom pristupu što ga dijeli s premijerom Cerarom, odnosno svojim najboljim »prijateljem Mirom«.
Ovdje je očito bio posrijedi samo pokušaj stvaranja dojma da se pokušava riješiti problem, što je, naravno, nemoguće kada se ustrajava na tvrdokornom stajalištu o samom meritumu spora, što je najvjerojatnije uvjetovano Plenkovićevim paničnim strahom od unutarstranačke desnice, koja ga vreba na svakom njegovom koraku. To osobito vrijedi za problem razgraničenja sa Slovenijom, s obzirom na to da ta tema već treće desetljeće predstavlja jednu od najeksploatiranijih od strane nacionalističkih političara na jednoj i drugoj strani.
Plenkovićeva nemoć, ili bolje rečeno neodlučnost, u ovom slučaju konfrontira Hrvatsku ne samo sa Slovenijom, nego s Europskom unijom i međunarodnom zajednicom. Ili još preciznije: Hrvatska nakon isteka šestomjesečnog roka za implementaciju arbitražne odluke neće biti u sporu samo sa Slovenijom, nego ponajprije s međunarodnim pravom i pravom EU-a. Dakako da nakon toga valja očekivati pojačavanje pritiska Europske komisije na Hrvatsku, koja je zasad još uvijek suzdržana kada je riječ o ovom pitanju, ostavljajući manevarski prostor dvjema stranama da se same dogovore kako riješiti ovo pitanje.
A Hrvatska će u tom trenutku ostati potpuno usamljena u EU-u, što možemo objasniti konstantnim ignoriranjem i podcjenjivanjem ovog problema od strane Banskih dvora i Pantovčaka. Slovenija se, kada je riječ o provedbi arbitražne odluke, može pohvaliti otvorenom potporom ključnih europskih članica, na prvom mjestu Njemačke, a onda i Francuske, zatim zemalja Beneluksa i drugih članica EU-a, dok je Hrvatska, zanimljivo, na svojoj strani ima eksplicitnu potporu samo Poljske. Da, one Poljske protiv koje je Europska komisija nakon puno rasprava i odgoda ipak pokrenula famoznu »atomsku opciju«, odnosno postupak koji bi mogao dovesti do toga da se Varšavi suspendira pravo glasa u EU-u. Iste one Poljske koja je dugo slovila kao najvažnija nova članica EU-a i koja je trebala zauzeti poziciju odlazeće Britanije u novoj političkoj arhitekturi EU-a, što se vidjelo i po činjenici da je Poljska prva nova članica koja je dala svog čovjeka, Donalda Tuska, za jednu od najviših europskih funkcija.
No, Poljska je svoju europsku priliku uglavnom prokockala nakon što je vlast u toj velikoj i važnoj zemlji uzurpirala nacional-konzervativna klika koja poziva Poljake da se »množe kao zečevi«. Novi poljski premijer Jakub Morawiecki poručuje da je njegov primarni cilj »vratiti Europu Kristu«, i to nakon što je Poljska nedavno ceremonijalno, u prisustvu predsjednika Andrzeja Dude, i službeno proglasila Isusa Krista kraljem Poljske, pozivajući ga da vlada Poljacima
Stoga u istom kontekstu moramo konstatirati kako su Plenkovićeva tri glavna vanjskopolitička cilja u nadolazećoj godini – približavanje eurozoni, schengenskom prostoru i OECD-u – potpuna iluzija u situaciji kada Hrvatska, glumeći Kinu, arogantno odbacuje odluke međunarodnih sudova, bez obzira na to je li riječ o Haškom ili arbitražnom sudu. Plenkovićeva obećanja o skorom ulasku u Schengen, dok se Hrvatska u EU-u pozicionira kao retrogradna i konzervativno-klerikalna državica koja ne poštuje preuzete međunarodno i europsko pravo i preuzete obveze, i koja se svojim neograničenim kapacitetom za stvaranje problema marginalizirala u EU-u i svrstala u društvo sa Srbijom, BiH i ostalim balkanskim zemljama, zato nisu ništa više od pukog prodavanja magle.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
