Jasmin Klarić, komentar za Novi list
Destrukcija je očita.
Destrukcija je očita.
Počela je ona još i u vrijeme dok se HDZ brusio u hladovini opozicije, kad su od tamo uspijevali kadrovirati po medijima i podržavati (logistički i politički) one koji su prijetili po ulicama. Pravo uništavanje samih osnova makar površinski zrelog demokratskog društva krenulo je s dolaskom na vlast krajem 2015. godine. Vremena za zbrajanje štete bit će još poprilično, jer je tanka saborska većina armirana interesnim betonom i može puknuti samo dogodi li se neki politički ili gospodarski termonuklearni udar, ali već sad je vidljiva golema regresija za vrijeme koje smo u bjesomučnom rikvercu preskočili cijelo desetljeće i po društvenog razvoja i obreli se ravno u mračnom kraju devesetih.
Teško je baš precizno procijeniti koliko je Hrvatska kao demokratska europska zemlja zapravo propala u posljednje dvije godine. Ali, nije da se ne može pokušati, nekom grubom i okvirnom brojkom.
Recimo, 27,58 posto.
Toliko je, naime, potonuo hrvatski rejting na listi slobode medija koju redovno objavljuju Reporteri bez granica. U posljednjoj godini "nenarodne vlasti" Hrvatska je bila 58. zemlja na svijetu po slobodi medija. Sad je 74.-a. Zanimljivo, pad u 2016. godini u čijem je većem dijelu ritam vlasti udarao HDZ Tomislava Karamarka bio je manji - pet mjesta - dok je pod dirigentskom palicom "europskog političara" Andreja Plenkovića hrvatski rejting potonuo za još jedanaest mjesta.
Kako je krenulo na ovogodišnji Dan ljudskih prava, novi rekord je zagrantiran.
Još jednoj novinarki se zbog "nepoćudnog" pitanja prijetilo smrću, Nataši Božić Šarić s N1 i to jer se usudila postaviti pitanje koje je u suštini krajnje tehničke prirode - hoće li se Slobodanu Praljku oduzeti državna odličja zbog presude Haškog suda. Pitanje je tehničko jer je zakon jasan i zapravo jedino sporno ne bi trebalo biti "hoće li", nego "kad će".
Bilo je to, međutim, dovoljno za ozbiljne prijetnje smrću na društvenim mrežama, što nije za čuditi, kad i dalje nisu riješenje slične prijetnje saborskom zastupniku GLAS-a Goranu Beusu Richembergu i novinarima Indexa otprije desetak dana.
Jer, ili su oni koji prijete nedovoljno "ispravnim" novinarima i političarima toliki kompjuterski genijalci da im je teško ući u trag, ili policija prijetnje vladajućima procesuira u nekoliko puta većoj brzini, pa već za koji dan dohvate mamlaza koji je prijetio premijeru.
Svaki dan, međutim, kojim hakerski čarobnjaci s primitivne desnice ostaju neuhvatljivi, dodatan je stimulans za novu rundu prijetnji i za snivanje o njihovom ostvarivanju.
Opasan je to korak prema zemlji koja ne samo da će imati priručna svetišta za osuđene ratne zločince, već će na njih prinositi i prikladne žrtve.
Naposlijetku, na Dan ljudskih prava, u zemlji koja je izgubila 27,58 posto svoje slobode medija u samo dvije godine, nastavila se i direktna policijska represija prema slobodnom govoru kao takvom.
Nogometnim navijačima je, naime, na maksimirski stadion bilo zabranjeno unijeti transparente s prekriženim znakom HNS-a (nogometnog saveza).
Nekad je (razmisli, sjeti se) na isti stadion bilo zabranjeno unositi znakovlje nogometnog kluba "Dinamo", jer je to ime smetalo "najdražem navijaču", a poruka "Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu" bila je povod za brutalno policijsko premlaćivanje.
Hrvatska je, stvarno, opet u drugoj polovici devedesetih.
Samo na ramenima nosi teret od dvadeset godina iznevjerenih očekivanja.
I sasvim izvjestan osjećaj da će biti - još gore.
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
