Rajska djevo, kraljice Hrvata, donesi mi 'letriku na vrata! E da, nije uopće nemoguće da je dobričina i starina Mate Braović ovako nekako pjevušio zadnjih, od onih 25 godina koliko je trebalo proći, pa da eto i on, zadnji u Donjem Dolcu, dobije taj, božeprosti, vražji priključak na HEP-ovu mrežu. E da, 25 godina je Mate čekao, a čekao bi i još koju da nije bilo dobra svijeta, Ivana Tijardovića i Silvane Ćurković.
Sve piše u »Slobodnoj Dalmaciji«. Piše kako su dobri ljudi obijali vrata ureda, što po Omišu, što u Dugopolju, kako su bili u Centru za socijalnu skrb, kako su ih gradske uprave ignorirale... Ali, zainati se čovjek nekad, ili te jednostavno obori nečija dobrodušnost, nalik onoj koju Mate ima, pa radiš sve i sva ne bi li čovjeku u život, 2017. godine, došla struja! Sve su sile svoje upogonili oni da može Mate one žarulje što ih je kupio prije dvadeset godina konačno staviti gdje treba i kresnuti prekidač.
Dok u Zagrebu narod samo što nije pohrlio na izložbu kojom se odaje počast velikom našem geniju Nikoli Tesli koji je prije mali milijun godina snovidio struju posvuda, u Donjem Dolcu zasvijetlilo je u Mate prvi put ikad! A kada je žarulja proplamsala, ganut Mate Braović je kazao: »Evo je i blažena Gospa tako odredila da i ja konačno dobijem struju!«
E da, Blažena Gospa. Svega mu, tko je mogao očekivati da je u nje »brzina« k'o recimo u Hrvatske pošte kojoj katkad pisma i razglednice putuju mjesecima i godinama s adrese na adresu. Brine taj podatak, plaši dok otkriva da ne stigne ni ona pomoći svima i biti svuda. Pritom očito i nije neka olakšica to što svako mjesto svoju Gospu ima, svejedno je posla preko glave kad 25 godina treba da Braoviću struju donese ili, kako on to lijepo reče, da odredi da struje mora biti. Ili je spisak dug, ili se i ona sudarila s hrvatskom stvarnošću. Tko zna, naime, kakvu je vezu morala naći da bi priključka bilo, tko zna kojim se sve uhljebima morala prikazati da im dođe iz stražnjice u glavu kako nema smisla da itko nema struje u današnje doba. Možda, je, tko zna, morala ići onim najkraćim putima, fingirati članstvo u nekoj vladajućoj stranci, povući za rukav nekog stranačkog kolegu, prodati dušu kome god treba da bi se u konačnici isplatilo. Dvadeset pet godina! Da bi se imalo struju i čovjeka koji će konačno iz svog malog tranzistora moći izvaditi baterije i uključiti ga tamo gdje treba. Da ne bi božanske providnosti, tko zna kad bi i bi li ikad.
Jest, lako se smijuljiti, ma zapravo je gorka okusa ova priča sa sretnim završetkom. Toplo je nekako vidjeti ne samo da Mate ima struju nego i to da još uvijek vjeruje kako će naletjeti ona, ona prava, pa da zajedno u letrici uživaju. Samo, i ta storija o 25 godina čežnje za nečim što bi trebalo biti sastavni dio osnovnog ljudskog, životnog, građanskog standarda, priča zapravo o zemlji koja se, na žalost, sve ove godine i nije makla puno s mjesta, pogotovo što se bilo kakve empatije tiče.
Slušaš tako ministra zdravstva koji 'ladno kaže da nitko na svijetu nije dovoljno bogat da liječi svu djecu, pa se pitaš je li to nedostatak ljudskosti, ili nedostatak političke pameti. Bolje bi bilo da je ovo drugo. Onda gledaš kako smo se obrukali s očajnom kandidaturom koja je Zagreb trebala učiniti središtem europske Agencije za lijekove, pa se pitaš je li to mi namjerno, ili slučajno. Onda vidiš kako se u Saboru naprasno prekida rad povjeren stva za Agrokor pa sve sumnjaš da se tu nešto krije kada se povjerenstvu ne da dalje raditi. A demokracije nema, ako nema transparentnosti. Onda malo škicneš saborsku raspravu, a tamo sve na rubu fizičkog obračuna, taman da ostavi svaku nadu običan puk da će se tu išta pametno ikad dogoditi.
Zdravstvo nam gore, školstvo nam gore, a da sve bude i još gore evo javnog servisa koji čini najgore i reagira na svaki gnjevni dopis tako što se sagne okrenutih leđa i bezpogovorno obavi što se od njega traži. Odreći se svog čovjeka, odreći se profesije, nikada nije bilo lakše. Glavno je da se štuju partijske direktive i kažnjava nepoćudan kadar baš kao da smo u dobu najcrnjeg komunizma. A kada je tako, za što smo se mi ono borili osim za to da nam zdravstvo bude bolje, školstvo isto i da nema direktiva iz Centralnog komiteta!? Za što smo se borili kad se sad sve uredno vraća na staro, samo što se CK drugim imenom zove. Nije nam bolje, pa smo poželjeli da nam bude još gore. Nakaradno čistunstvo alat je za političko preživljavanje, a sve je dotjeralo dotle da partijski komesari i higijeničari motre čak i to koja gradska knjižnica i na koji način, obilježava Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.
Evo recimo Petar Škorić, šefa splitskog HDZ-a zamjerio ravnatelju Gradske knjižnice u Splitu što nije Dan sjećanja obilježio kako Škorić misli da je trebalo. I nije jedini koji se ne libi pačati u sve i sva. Stranačka iskaznica i to ona prave boje, postala je diploma za sve. Ako si na vlasti automatski si stručnjak za medije, za film i kazalište, za ekonomiju i prirodne znanosti. Za sve! Jer, mogu se i atomi cijepat domoljubno! Nit vodilja je samo jedna; ili si pravovjeran, ili si mučko đubre koje ne zna cijeniti niti to što struja u kuće dolazi nakon 25 godina! Bitno je zato tjerati strah u kosti. Bitno je vratiti nas u doba koje nas je tlačilo. Čudo je međutim to što taj zadrti mentalni sklop brižno njeguju oni koji su bivšu tvorevinu najviše prezirali. Pa nam, evo, ne treba kritičko promišljanje i dijaloga, već pendrek higijeničarski.
U zagrebačkom kinu Europa igra film »Žaba«, bosanskohercegovački. Tekst hrvatskog autora ima i svoje kazališno izdanje, kako u našem teatru tako i u BiH. Sve se odvija u brijačnici, sve je napetije između dva brata i njihovog prijatelja. Jedan brat je bio na frontu i nikad se od toga oporavio nije. Drugi je ostao doma i sahranjivao tugom shrvane roditelje, da bi sad bio bez posla, s bolesnom prostatom i pljoskom u džepu jakne, a bome i kocka. A onaj treći je otišao za rata u Njemačku. Godinama poslije oni i dalje preko toga tko je ostao, tko otišao, a tko se borio, niti znaju, niti mogu prijeći. Uspije to jedva nekako tek kada se, kao u onom »Divnom životu« nađe dobar anđeo pa ih natjera da umjesto bombe u ruku uzmu loptu. Mato Braović čekao je 25 godina da mu Blažena Gospa riješi priključak. Izmirenje svake vrste s naoko banalnom činjenicom da tamo neka demokracija podrazumijeva da u njoj ljudi smiju govoriti, pitati, misliti svojom glavom, očito traži i veće neke napore u nebeskih stvorenja, veća neka čuda.
Mi to samo ne možemo, škorići svake vrste ne daju. Ma, ako se zapjeva »rajska djevo, kraljice Hrvata, napravi od mene demokrata«, hm možda nam, tko zna, jednom, za nekih novih 25 godina, i uspije.
Siniša Pavić, blog za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
