Doktor Ognjen Barčot, splitski kirurg koji je već treću godinu na popisu najboljih hrvatskih liječnika: Medicinu sam upisao iz dišpeta, a zubara se bojim ko vraga

Dr. Ognjen Barčot, abdominalni kirurg na Klinici za kirurgiju splitskog KBC-a, već je treću godinu zaredom visoko rangiran na ljestvici portala Najdoktor.com, koji omogućuje bolesnicima da iznesu svoje mišljenje i iskustvo s pojedinim liječnicima, uključujući pohvale i kritike. Osim dobrog ishoda liječenja, njegovi pacijenti osobito cijene njegov ljubazan i prijateljski pristup i empatiju.

Kako doživljavate ovakve pohvale? – naše je prvo pitanje u ugodnom razgovoru uz more koji vodimo nakon njegova 24-satnog, relativno mirnog dežurstva.

– Priznajem, to je lijep osjećaj – odgovara uz smiješak zadovoljstva. – Uvijek je ugodno kad čujete nešto pozitivno o sebi. Mi na klinici imamo i knjigu žalbe u koju pacijenti upisuju i pohvale za osoblje, što je vrlo često. I, iskreno rečeno, svi to rado pročitamo. Mislim da je pristojnost osnova svake dobre komunikacije.

To je i stvar kućnog odgoja. No, činjenica je da su neki liječnici bahati, nisu naučili ni pozdraviti, što pacijenti itekako primjećuju. Neki pacijenti ne znaju ni kako se zove liječnik koji ih je operirao!?

– Bio sam u Njemačkoj, u Hamburgu, za vrijeme staža. Dogodila mi se jedna duga epizoda dehidracije nakon trčanja i dospio sam u bolnicu. Poslije uobičajenih formalnosti počela je obrada. U opservaciji me je svaka dva sata posjećivao liječnik. Ušao bi, predstavio se, pružio mi ruku, pitao na engleskom kako se osjećam, pregledao nalaze. Nakon dva sata drugi bi liječnik učinio isto i tako se u roku od 24 sata, koliko sam tamo ostao, izmijenilo njih nekoliko s istim protokolom. To me se ugodno dojmilo. Kod nas nije takva praksa. Ja se običavam pacijentima predstaviti i objasniti im sve što se tiče liječenja, nastojim odgovoriti na svako pitanje, što je jako važno za stvaranje povjerenja i opuštene atmosfere. Prije nego što sam došao na Kirurgiju, 2,5 godine radio sam na Hitnoj pomoći i u primarnoj ambulanti i razgovor s pacijentima nije mi bio stran.

Stvari su na našem Hitnom kirurškom prijamu drugačije. Pritisak je golem, osoblja je malo i vi naprosto nemate vremena za komunikaciju kakvu ljudi očekuju. Morate se fokusirati na problem i pacijentu objasniti o čemu se radi. U ambulanti je opet specifična situacija, ljudi dolaze na kontrole ili s problemom koji tek treba riješiti i moraju dobiti temeljite informacije, a isto je i na odjelu. To je kirurška onkologija, liječimo pacijente od teških bolesti i tu je komunikacija između pacijenta i osoblja vrlo važna jer o njoj često ovisi uspjeh liječenja, a nama je cilj da se čovjek što prije oslobodi problema, da se oporavi i da ne trpi bol.

U prošlosti je bilo situacija da je ljutiti kirurg agresivnom pacijentu koji ga je napao zavrnuo izvjesni organ, što je za muškarce navodno jako bolno. Bi li danas prošao takav način obrane?

– Siguran sam da takvo što danas ne dolazi u obzir.

Bude konflikata
Je li vas nekad netko fizički napao?

– Agresivnost se najčešće ispoljava na Hitnom kirurškom prijamu. To je obično treća osoba ili agresivni pacijent. Ima agresivnih ljudi koji su i zločesti, pa vrijeđaju i prijete osoblju. Istina je da je osoblje ugroženo i da često dođe do granice fizičkog obračuna. Dva puta sam i sam bio u situaciji da me pijani 20-godišnjak pokušava potegnuti k sebi na transporter. Nisam se snašao, ali sam ga uspio odgurnuti i onda mu povišenim tonom rekao da se smiri i smirio se. U drugoj situaciji čovjek je planuo jer je dugo čekao, prijeteći mi se unio u prsa i sve je bilo na granici incidenta. No, uspio sam zadržati smirenost, pozvao sam ga na stranu i smirio tenziju. Smatram da ako niste konfliktni u startu, teško će doći do sukoba.

Vratimo se na trenutak u povijest splitske bolnice. Sjetila sam se slučaja kad je psihijatrijski bolesnik na biciklu s kravljim zvonom danima upadao u bolnicu vozeći se hodnicima, a jedan je dan upao i u operacijsku dvoranu. Umjesto da uprava bolnice nešto poduzme, odgovorni su tada angažirali Udbu da ispita ima li novinar koji je o tome pisao veze s neprijateljskom emigracijom. Zanima me je li takva biciklistička avantura moguća i danas?

– Moguća je. Naš prijem nema osiguranje koje bi nam jamčilo siguran rad. Vrata se otvaraju šifrom i to je jedina barijera. Ne znam kako bih se snašao u toj situaciji. Na vratima HKP-a je sestra koja obavlja trijažu i to je to. A kad nastupi krizna situacija, zovemo policiju i onda pričekamo da dođu i uspostave red. Nekad je to brzo, nekada nije. Inače, policija prati osobe koje dolaze iz zatvora i brine se o tome da one ne budu napadnute od trećih osoba, ili da oni ne napadnu osoblje. No, imamo i problem s bolesnicima koji nakon operacije doslovno izgube busolu. Tada su sestre izložene opasnosti. Pacijenti ih pokušavaju udariti, čupaju katetere i infuzijske sisteme... optužuju da ih se pokrada, zaključava, da im se ne da jesti i piti...

No, obično nakon dva, tri dana psihičko im se stanje vrati u normalu i onda ne mogu vjerovati što su sve radili i kako su sestrama zagorčavali život. S većinom pacijenata sve ipak bude u redu, ali postoperacijski tijek je uvijek rizičan, pogotovo kad su nam pacijenti još i pod psihijatrijskim tretmanom.

Jeste li ikada i sami bili pacijent, ako izuzmemo dehidraciju koju ste spomenuli?

– Jesam. Imao sam 12 godina kad sam za Prvi maja išao roniti. Vani je bilo toplo, a moja želja za ronjenjem bila je toliko jaka da sam u hladnom moru na Čiovu proveo oko 45 minuta. Kad sam se dobro naguštao, pao sam u nesvijest zbog pothlađivanja. Otac, koji je bio sa mnom u pratnji, nekoliko me je puta upozoravao da iziđem, ali nisam ga poslušao. Njemu je zbog toga bilo još teže nego meni. Proveo sam dvanaest dana na promatranju u bolnici, iako sam već prvog dana došao k sebi i sve je prošlo bez većih posljedica. A pravi sam pacijent kod zubara. Zubara se bojim ko vraga. Iako je moja zubarica dobra, i nema straha od boli, ali svejedno, čim uđem u ordinaciju, ma već u čekaonici, noge mi se odsijeku, preznojavam se, nervozan sam, ne mogu se pomaknuti dok to ne prođe.

Nitko, pa ni kirurzi, nije pretplaćen na uspjeh. Kako pristupiti u slučaju neuspjeha, greške, komplikacije i što mislite o liječnicima koji bježe od odgovornosti, nisu kadri suočiti se s rodbinom i pacijentom i reći da su nešto pogriješili, nešto propustili?

– Kirurgija je klizavo područje. To čovjek iskusi tek kad počne imati svoje pacijente i za njih preuzimati odgovornost. Kad vidiš da si napravio sve kako treba, zadovoljan si, zadovoljan je i pacijent. A onda otkriješ da se nešto komplicira i pitaš se što se moglo dogoditi. Raspituješ se kod kolega je li se nekome drugome dogodilo slično. Nije ti ugodno, ali moraš naći rješenje. Nema bježanja. Pacijentu treba objasniti da se nešto dogodilo, da se zahvat mora revidirati i popraviti šteta koliko god je to moguće. U svojoj knjizi "Sjećanja jednog kirurga" prof. dr. sc. Mladen Štulhofer opisao je život kirurga od mladosti do mirovine i zapisao:

"Doživljavajući povremeno neuspjehe, uvijek me mučilo pitanje da li je bilo moguće izbjeći neuspjeh? Koliko leži za to krivnja na meni, a koliko na objektivnim okolnostima? Danas moram priznati da me je svaki neuspjeh činio bolesnim i duboko žalosnim. Trebalo je u takvim prilikama prikupiti snagu i drugi dan nastaviti s radom, pružajući pomoć bolesnicima koji su je očekivali. To nije bilo lako, ali je bilo neophodno."

Drugo mišljenje
Što mislite o pravu svih nas na drugo mišljenje?

– To nikad nije problem. Ljepota medicine je u tome što dva i dva gotovo nikad nisu četiri, nego su vrlo blizu četiri. U mnogim situacijama se mišljenja liječnika razlikuju. I jako je malo stvari u medicini u koje možete biti posve sigurni ili kategorični. Često se razlikuju i mišljenja iskusnih kirurga koji se bave istim područjem. Nekad pacijenti saznaju informacije s Googlea ili čuju za nekog drugog stručnjaka s kojim se žele konzultirati. Ako mi to kažu, neću se naljutiti.

Pozitivan primjer skupljanja više mišljenja u našoj bolnici je tim za gastrointestinalne tumore, u kojem sudjeluje nekoliko specijalista koji rasprave svaki pojedini slučaj i donose zajednički plan za liječenje tog bolesnika. Svi naši onkološki bolesnici idu na ovaj tim, iako nekim kirurzima to ne odgovara. Zašto? Svi mi kirurzi volimo u svojem poslu određenu dozu slobode, jer ipak u jednoj kritičnoj fazi liječenja sam donosiš odluke, sam si usred određenih okolnosti za koje ostatak tima nema uvida niti izrađen plan. S druge strane, u samom kirurškom poslu, na našoj klinici, nismo limitirani, bez obzira na dob. Imao sam odlične učitelje i nikada mi se nije dogodilo da me šef skine s operacije jer misli da to ne mogu samostalno izvesti. Naprotiv, uvijek je bila osigurana asistencija iskusnih kolega, što je garancija da planirani zahvat bude dobro izveden.

Lijep primjer da ovakva praksa dobro funkcionira je što sam nakon dvije godine kirurškog staža samostalno izveo svoju prvu operaciju po Whippleu, koja spada u najkompleksnije zahvate u abdominalnoj kirurgiji. To su zapravo tri velike operacije iz abdominalne kirurgije spojene u jednu.Uz pomoć svojeg učitelja i iskusnog kolege prim. dr. Damira Kraljevića, koji se zajedno sa mnom mučio gotovo četiri sata, uspio sam bolesniku uspješno ukloniti glavu gušterače i dvanaesnik te potom izvršiti rekonstrukciju probavnog sustava. Inače, ovom čovjeku dugujem beskrajnu zahvalnost za svu moju kirurgiju.

Zašto ste se odlučili za kirurgiju?

– Najprije sam se na medicinu upisao iz dišpeta. Bio sam dobar u prirodnim predmetima, osobito u matematici, i bilo je jasno da ću ići na PMF. Međutim, kako se te 99. godine medicinu smatralo najtežim studijem, to me je potaknulo da odlučim ići baš na medicinu. Prijavio sam se u Zagrebu i u Splitu, i na oba sam fakulteta primljen. No, majka i otac su mi rekli, ako budem primljen u Zagrebu, da ću tamo i studirati. Poslije sam shvatio da su bili u pravu, znali su da mi je taj odlazak još jedan fakultet.Kad sam se uselio u dom na Savi, već nakon 15 dana počeo sam pravi studentski život, preuzeo sam odgovornost za sebe, brinuo se o tome kako ću organizirati život i zapravo tako odrasteš. Zahvalan sam roditeljima na tome što su inzistirali, i vjerujem da ću i ja svojoj djeci, ako budu htjeli studirati, sugerirati da prođu isto.

Niste mi rekli zašto kirurgija?

– Zato što u kirurgiji najbrže vidiš rezultat. Brzo čovjeku riješiš problem. Nema rutine, nije dosadno, nego je lijepo i zanimljivo. 

Što vam je u tom poslu najljepše?

– Meni je izazov ono što pacijent ne vidi. Ono što čovjeku odstranite, rekonstruirate, to nije lijepa kirurgija, nije estetska, ona je funkcionalna. I tu dolazi do izražaja moja inženjerska priroda, užitak da popravim neki dio tijela koji zbog nečega ne funkcionira. To je gušt rastavljanja i ponovnog sastavljanja. To je posao koji vidi asistent, u njemu uživa kirurg koji nakon sve te muke u sali vidi zadovoljnog pacijenta koji sretan odlazi kući. Obično dok si specijalizant, boriš se za operacije, želiš ih raditi što više, a kad si specijalist, opreznije ulaziš u zahvat jer za njega preuzimaš odgovornost, ali imaš mogućnost uživati u operaciji kako bi uspostavio funkcioniranje sustava. Nakon toga ostaju ti i širom otvorene oči zbog mogućih komplikacija.

Poštedni zahvati
U kojem smjeru ide današnja moderna kirurgija? Možete li prognozirati neki značajan napredak, recimo, u idućem desetljeću?

– Ja sam osobno zaokupljen time da dosegnem stručnu razinu starijih kolega. Bliska budućnost su minimalno invazivne procedure, a to znači što poštedniji zahvati, mali rezovi, operacije kroz prirodne otvore. Toga se držimo na kirurškoj klinici. Naš šef, prof. dr. sc. Zdravko Perko, koji je predsjednik Hrvatskog društva endoskopskih kirurga, ovih je dana izjavio da smo najjači u endoskopskoj i videotorakoskopskoj kirurgiji u Hrvatskoj, pa i šire, i mislim da je to točno.

Drugi smjer razvoja kirurgije su vrhunska tehnološka dostignuća. Recimo, u Strasbourgu postoji institut za slikom vođenu kirurgiju, gdje se koriste trodimenzionalne CT ili MRI rekonstrukcije koje omogućuju kirurgu da tijekom operacije ima uvid u poziciju dublje položenih struktura koje inače ne vidi. To je za sada eksperimentalni model kojemu je cilj postići da stroj registrira što se tijekom operacije događa, da detektira gdje zaostajete, da vidite koja ste pravila tijekom operacije prekršili... To se za sada čini znanstvenom fantastikom koja će ući u praksu za 20 godina, ali ja vjerujem i prije.

Možemo li promjenom životnog stila i izbjeći susrete s vama?

– Svakodnevna raznorazna otkrića – kao što je jedan dan opasna mast, sutra šećer, pa je štetno bijelo vino, pa je zatim otrov i voda i svi lijekovi... sve to bih zanemario. Mislim da treba održavati fizičku kondiciju i ni u čemu ne pretjerivati. Što se pak tiče preventivnih programa, primjerice probira za rano otkrivanje kolorektalnog karcinoma, na njih se svakako treba odazvati jer je test koji dođe na kućnu adresu besplatan i jednostavan, a omogućuje da se bolest otkrije na vrijeme i uspješno izliječi u velikom postotku. Na žalost, odaziv je jedva 20 posto, što je strašno jer je rak debelog crijeva drugi najčešći uzrok smrti od malignih bolesti u Hrvatskoj. Na trećem je mjestu po pojavnosti malignih tumora kod muškaraca, a na drugome mjestu kod žena i u stalnom je porastu.

U svakodnevnom radu susrećete se s velikim brojem ljudi u stresu, ljudima koji su izgubili nadu... Opterećuje li vas to i nosite li njihove sudbine kući? Možete li se isključiti kad za sobom zatvorite vrata bolnice?

– Teško. To ne ide. Zapravo ostajete dostupni 24 sata. Kad idem na godišnji odmor, treba mi šest dana da se opustim, jer je obično toliko potrebno da se otkriju ozbiljne komplikacije od operacije. Uvijek uza se imam mobitel i skačem na svaki poziv iz bolnice i razmišljam je li možda u mojoj odsutnosti nešto krenulo naopako. Potreban je veliki fizički i mentalni napor da se potpuno isključite iz posla. 

Kako održavate kondiciju?

– Radnim danima, kad mogu, idem u teretanu ili na Marjan. Na godišnjem, koji uglavnom provodim na Korčuli, plivam, ronim, odem na ribe, važno je da sam što više na otvorenom. Gradelajem. A zimi? Skijate li?

– Tek sam počeo i ide mi. Ali nisam neki zaljubljenik u snježne radosti, idem više zbog djece. Obično odemo do Blidinja ili na Kupres. U lučici imam mali brod pa s kolegom sad odem na lignje, ali to je više ribanje i ribarsko prigovaranje. To nam je ispušni ventil i prilika da jedan drugome ispričamo nešto u četiri oka. 

Ne pušite, ne pijete. Imate li vi neki porok?

– Imam. Volim jesti i to se vidi na meni. Volim slatko i ne mogu od toga pobjeći. Ukratko, slab sam na spizu. 

Razmišljam kako bi vas netko mogao isprovocirati da planete. Nekako ste mi dobroćudno mirni...

– U pravu ste. Teško ću se posvađati, pokušavam svaku situaciju riješiti mirnim putem. Ne volim raspravu bez argumenta i užasno sam osjetljiv na nepravdu. I kad je osjetim, znam planuti. 

Trpi li zbog vaše karijere obiteljski život?

– Trpi sigurno. Imam krasnu familiju, suprugu koja je arhitektica, sina od devet i kćer od pet godina. Zbog mog posla moja supruga drži tri kantuna kuće, uz to je docentica na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije. Doma često donosim mrzovolju i frustracije, a moja me žena uvijek sasluša i spusti na zemlju. Sa svim se tim teško nositi, treba mene istrpiti. Ne znam kako sve uspije... 

Imate li političkih ambicija, jer nekako je za liječnike to postala normalna aktivnost?

– Nemam namjeru ulaziti u politiku. Bio sam u jednoj stranci. Kratko, točnije samo 15 dana. To mi je bilo dovoljno da shvatim kako način na koji stranke i političari funkcioniraju nije moj način razmišljanja. I izišao sam. Istina je da je posljednjih godina mnogo liječnika u politici, ali ne znači da su dobri liječnici ujedno i dobri vođe, da znaju napraviti reforme i voditi posao, a to je ono što se od njih očekuje. 

I na koncu, planirate li otići iz Hrvatske kao i brojni drugi hrvatski liječnici koji se žale na loše uvjete rada, malu plaću...?

– Ne mislim otići iz Hrvatske. Bio sam u Njemačkoj i u Velikoj Britaniji. Uvijek ste u stranoj zemlji građanin drugog reda i nije mi ni na kraj pameti otići iz zemlje u kojoj radim posao koji volim i u kojem uživam. Mislim da pristojno zarađujem s obzirom na uvjete u kojima živimo. 

Prošle godine obavili ste 500 operacija, što je svojevrstan rekord. Da vam netko za to ponudi pet puta veću plaću u Britaniji, biste li pristali?

– Ne bih. Novac je posljednji razlog zbog kojeg bih otišao iz Hrvatske.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni