U dubokoj sjeni pravosudnih, političkih i gospodarskih aspekata slučaja Agrokor, ili slučaja Todorić, nepravedno i nezasluženo izgubilo se ovih dana 55. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, tijela koje okuplja sve lokalne nadbiskupe i biskupe te odlučuje o najvažnijim pitanjima za promicanje vjere i za odnos Crkve prema društvenim i političkim okolnostima u kojima djeluje. Na sesiji održanoj u Zagrebu prije dva tjedna Crkva je, naime, i službeno preuzela odgovornost za poticanje i orkestriranje ultrakonzervativno-nacionalističke kampanje čiji su krajnji smisao – formalno ili neformalno, svejedno – dokidanje sekularnosti u Hrvatskoj, destrukcija manjinskih, ženskih i općenito ljudskih prava, afirmacija politike nezainteresiranosti za ishod Drugog svjetskog rata i za smjer kojim Crkvu pokušava voditi papa Franjo, kao i za čitav svijet oko sebe, te pretvaranje pravednog i bezgrešnog Domovinskog rata i borbenog antikomunizma, koji podrazumijeva i suštinsku kompromitaciju antifašizma, u temeljne točke hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Biskupi, koje će još pet godina predvoditi zadarski nadbiskup Želimir Puljić, učinili su to gotovo pa izrijekom u opširnom saopćenju nakon zasjedanja, ali još efektnije u tom pogledu jest postavljanje sisačkog biskupa Vlade Košića na funkciju predsjednika HBK-ova Vijeća za nauk vjere.
Tako svojevrsnom kaptolskom tradicijom postaje to da doktrinarno najvažnijim organom Crkve u Hrvatskoj – zaduženim za pitanja pravovjerja i cjelovitosti katoličkog učenja – predsjeda politički najmilitantniji biskup: prije Košića, predsjednik je bio Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, koji je u svibnju ove godine umirovljen zbog narušenog zdravlja. Pozaić je upamćen po zaključku da je ‘Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu’ i po tome što je 2015. godine, skupa s kolegom Košićem i drugim nacionalnim uglednicima koji njeguju nostalgiju spram NDH, potpisao peticiju upućenu predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i tadašnjem šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku sa zahtjevom da se ‘Za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Košićevih kardinalnih političkih ispada bilo je pak već nebrojeno mnogo, jer je otkrio Facebook: od kletvi na račun predsjednika Mosta Bože Petrova zbog kratkotrajne nakane da koalira s Milanovićevim SDP-om, preko veličanja lika i djela ratnog zločinca Darija Kordića i druženja s odbjeglim optuženikom za ratne zločine u Bosni i Hercegovini Zlatanom Mijom Jelićem, do bijesnih prosvjeda zbog skidanja HOS-ove ploče s uklesanim ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu i izljeva neskrivenog antisrpstva. Bit će da je upravo Facebook-opus – obilježen filoustaštvom, nacionalnom isključivošću, moralnom devijantnošću i zloupotrebom vjere za konkretnu političku agitaciju – kvalificirao sisačkog biskupa da zauzme položaj glavnog idejnog komesara Crkve u Hrvatskoj. Papa Franjo zamijenio je nedavno na čelu Kongregacije za nauk vjere tvrdog kardinala Müllera znatno liberalnijim kardinalom Ferrerom, no hrvatski biskupi ne haju za signale iz Vatikana: da su na upražnjeno Pozaićevo mjesto mogli postaviti ikog još ekstremnijeg od Košića, oni bi to učinili, ali eto nisu imali nikoga.
Košić je pritom povučen s mjesta predsjednika HBK-ovog Vijeća za ekumenizam i dijalog, što čitavo vrijeme i nije bilo ništa drugo nego provokacija, ali je ostao u članstvu biskupske Komisije za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom, važne ponajprije zbog unutrašnjih političkih razloga i vatikanskog opreza kad je riječ o beatifikaciji blaženog Alojzija Stepinca. Taj manevar s Košićem, više od ičeg drugog u posljednje vrijeme, lijepo razotkriva logiku političkog pozicioniranja i funkcioniranja Crkve u današnjem hrvatskom društvu, kao i odnose političkih snaga unutar biskupskog kruga. Kadrovska i organizacijska struktura te idejna orijentacija ciljaju prema tome da se kvalitetno pokrije, to jest pragmatično zadovolji cijeli raspon unutar desnog, dominantno HDZ-ovog biračkog tijela: od desnog centra do ekstremne desnice. Antun Škvorčević, biskup požeški, tako je, umjesto Košića, postavljen na čelo Vijeća za ekumenizam i dijalog, jer je riječ o politički umjerenijem čovjeku. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, koji također slovi za svećenika širih pogleda, imenovan je predsjednikom Komisije Iustitia et pax, umjesto Vjekoslava Huzjaka, bjelovarsko-križevačkog biskupa, veoma bliskog Vladi Košiću i njegovim proustaškim stavovima o partizanima, Srbima i Jugoslaviji.
Plenković je ustuknuo pred crkvenom ofenzivom te je odlučio sačekati da voda donese tijela poraženih u tom sukobu, e da bi se on svrstao na pobjedničku stranu
Draženu Kutleši, biskupu porečko-pulskom, koji se ne ističe političkim istupima i koji uživa veliki ugled u aktualnoj vatikanskoj administraciji, povjeren je izuzetno važni segment odnosa Crkve s državom, kao i pravni poslovi Biskupske konferencije. Kutleša, kao i riječki nadbiskup Ivan Devčići još dva-tri relativno nedavno imenovana biskupa (vojni ordinarij Jure Bogdan, krčki biskup Ivica Petanjak, gospićki biskup Zdenko Križić), uvjetno rečeno, spadaju u srednju struju unutar desnog klerikalnog spektra i drže se svojih područja djelovanja, ne ulazeći odviše u političko-ideološki prostor u kojem, uz biskupa Košića, operiraju nadbiskup Želimir Puljić i nadbiskup Josip Bozanić, članovi Stalnog vijeća HBK-a, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, predsjednik Komisije za dijalog sa SPC-om i Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja, pa biskup Huzjak, predsjednik Vijeća za kler, te pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško, predsjednik Vijeća za liturgiju. Usto, dvojica najvećih autoriteta u HBK-u – nadbiskupi Puljić i Bozanić – skloniji su Košićevim stavovima nego, primjerice, stavovima dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, pa utoliko vode računa da se u generalnoj orijentaciji Crkve i u rasporedu snaga unutar HBK ne osjeti odlazak biskupa koji su bili otvoreni nacionalisti i propagandisti HDZ-a, poput Mile Bogovića, Ante Ivasa, Jurja Jezerinca, Valtera Župana i spomenutog Pozaića.
Pored promaknuća Vlade Košića, čovjeka koji dakle i ne pokušava sakriti svoju želju da se Hrvatska pretvori u nešto umiveniju verziju Nezavisne Države Hrvatske s elementima katoličke diktature, u prilog ozbiljnom i organiziranom pohodu Crkve na sekularizam i civilizacijska dostignuća svjedoče i dvije središnje teme posljednjeg plenarnog zasjedanja HBK-a i stavovi koje su biskupi zauzeli o tim temama. Prva je bila Istanbulska konvencija, odnosno Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. ‘Biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja ‘implementira’ u sadržaj zakonskoga akta terminologiju ‘rodne ideologije’, za koju je papa Benedikt XVI.svojevremeno govorio da ‘vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca’. (…) Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje’, saopćili su biskupi. Izbjegli su, naravno, iznijeti što ih konkretno smeta, ali to je jasno nakon što se pročita tekst rečene konvencije: ‘rodna ideologija’ – šifra katoličkih aktivista i velikodostojnika za uvođenje ‘neprirodnih’ odnosa između muškaraca i žena – samo je alibi za nastojanje da se, po svaku cijenu, održe tradicionalni odnosi i zakoni u području braka i obitelji te da se unedogled produži stanje muško-ženske neravnopravnosti, koja je ugrađena u srž nauka Katoličke crkve.
Druga tema donekle se nadovezala na prvu i ticala se tekućeg procesa reforme obrazovnog kurikuluma. ‘Osobiti interes biskupa vezan je uz katolički vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. U tom vidu očekuje se od stručne radne skupine za katolički vjeronauk da u zadanim rokovima, nakon što odgovore na pristigla mišljenja i komentare, dovrše rad na planu i programu katoličkoga vjeronauka kako bi se, zajedno s drugim predmetima, prema uputama Ministarstva, moglo pristupiti recenziji učinjenoga. Budući da je odgoj i obrazovanje projekt koji bi trebao biti ugrađivan u temelje novoga društva i njegove budućnosti, biskupi očekuju transparentan izbor stručnih i znanstvenih radnika na različitim područjima, posebice kad je riječ o predmetima unutar sustava odgoja i obrazovanja koji sustav čine hrvatskim, odnosno daju mu njegovu vlastitost. Naravno, riječ je najprije o hrvatskom jeziku, povijesti te onim predmetima koji na bilo koji način štite i razvijaju sve ono dobro postignuto u davnoj i novijoj povijesti našega naroda i domovine’, piše u izjavi HBK-a. U prijevodu, Crkva očekuje da domoljublje i katoličanstvo budu nosivi stupovi odgoja i obrazovanja, a pod domoljubljem se, ponovimo, podrazumijeva neupitnost Domovinskog rata i slijepi antikomunizam u funkciji relativizacije ustaškog zločina i karaktera NDH.
Katolička crkva zaposjela je rovove na jasno povučenoj liniji fronte prema ženskoj ravnopravnosti, širenju prava manjinskih društvenih grupacija, jačanju ljudskih sloboda, demilitarizaciji javnog života i eventualnom odstranjenju vjeronauka iz obrazovnog sistema. U prvim redovima su crkveni diverzanti poput pripadnika udruga Vigilare i U ime obitelji, leđa im čuvaju brojni biskupi i nadbiskupi, gvardijani i župnici, političari i medijski trudbenici te vjerničko mnoštvo, a uskoro će tu biti i Hrvatska katolička mreža, koja će objediniti Hrvatski katolički radio, Informativnu katoličku agenciju i ostale medijske ustanove Crkve te se proširiti na područje ‘novih digitalnih medija’. S druge strane fronte nema ni rovova ni organizirane obrane: ondje glavinjaju razbijene opozicijske skupine, rijetki mediji, dijelovi nevladine aktivističke scene, nekolicina nezavisnih intelektualaca i intelektualki. Vlada Andreja Plenkovića i njegov HDZ zasad ne izlaze na bojno bolje i odjednom šute kao zaliveni o ratifikaciji Istanbulske konvencije, premda je premijer prije nekoliko mjeseci bio najavio da će i Hrvatska, ipak, usvojiti taj dokument. Ustuknuo je pred crkvenom ofenzivom, koju podržava i dobar dio njegove partije, pa sjeo na obalu rijeke i odlučio sačekati da voda donese tijela onih koji će biti poraženi u tom sukobu, e da bi se on svrstao na pobjedničku stranu. Ako bude dovoljno dugo sjedio i čekao, moglo bi se dogoditi da mu rijeka pod nos donese leš Republike.
Ivica Đikić, kolumna za tjednik Novosti
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
