Ako je Ante Ramljak jedini nacionalni izdajnik u Hrvatskoj onda je Hrvatska sretna zemlja. Čovjek koji je stigao kao supermen u stvari je običan fiškal i računovođa, moderni Ivica Kičmanović u svojoj provinciji. On pokušava glumiti kako ravnopravno sjedi za stolom s velikim dečkima, u stvari je plesač na žici između pohlepe i golog interesa stranih korporacija i banaka, koje su bacile šapu na Agrokor i sada se međusobno tuku oko toga kome će što pripasti i tko će voditi glavnu riječ u preuzimanju Gazdinog carstva. Ni Todorić nije tu previše važan, ni Plenković, ni Sabor, niti Povjerenstvo za istraživanje Agrokora, ni nemušti pokušaj rušenja Vlade od strane Bernardićevog SDP-a, koji nije u stanju ni suvislo objasniti što je to tako pogrešno u lex Agrokor. Ivica Todorić je bio neupitni nacionalni brend, stvoren, mažen i pažen upravo od hrvatske države i politike. E pa taj nacionalni brend je preko noći izručio strancima kontrolu nad strateškim resursom svake ozbiljne države, a to je proizvodnja hrane.
Činjenice govore kako su neke od najvećih i najutjecajnijih financijskih institucija na svijetu kontinuirano kreditirale Ivicu Todorića čak i onda kada je bilo očito da je rejting njegova koncerna užasno nizak, a krediti izuzetno rizični. Ako nisu vidjeli da Todorić i ekipa friziraju financijska izvješća valjalo bi zaključiti kako u svjetskim korporacijama rade zadnje neznalice i diletanti. Nažalost, stvari se ne događaju slučajno i nitko, a pogotovo ne bankari, ne baca milijarde eura u vjetar. Teza da oni naprosto nisu baš najbolje procijenili rizik, pa zato moraju i snositi dobar dio gubitka, odnosno odreći se dijela svojih potraživanja i pokušati spasiti što se spasiti da, naprosto nije točna. Svaki plasirani kredit u Agrokor na kraju će biti višestruko naplaćen, jer u pitanju nisu krediti kakve obični smrtnici uzimaju zbog kupnje stana ili auta, krediti koji su isplativi samo ako budu u potpunosti vraćeni uz pripadajuću kamatu. Ne, to su krediti koji su odobreni kako bi se njima postigli daleko važniji ciljevi. Njima će se koliko sutra, kad dogovor vjerovnika padne i sve se predstavi uspjehom hrvatske politike, jeftino kupiti najbolje hrvatske tvornice s etabliranom paletom prehrambenih i drugih proizvoda na međunarodnom tržištu. Todorić više neće biti vlasnik. Neće ni Hrvatska imati nikakvu kontrolu. Niti vlasništvo. A on je proizvodio sve, kruh, mlijeko, maslac, sir, maslinovo ulje, meso, mesne prerađevine, začine, pakirao vodu, sokove, alkoholna pića, sve baš sve čega se itko može sjetiti. Sve je Gazda dobio u svoje ruke, stvorio nezapamćeni tržišni monopol i bio omiljeni državni tajkun, pomognut i lijevom i desnom politikom, tko god je bio na vlasti. Njegov utjecaj je bio i daleko veći, kontrolirao je i medije, financirao političke stranke, zapošljavao sinove i kćeri utjecajnih pouzdanika te tako premrežio cijelu zemlju svojim utjecajem. Kurbin pir nije došao kraju, samo ulazi u novu fazu padom Agrokora. Sada se izručuje strancima ogromna kontrola nad vitalnim resursima Hrvatske. Tu su i izvori pitke vode, prinosi i njive, obrađene i neobrađene, sve koncesije Agrokora, tu su i državni poticaji, tvornice, cijela jedna životno važna industrija, koja više nije hrvatska, samo se nalazi u Hrvatskoj, ponešto i u BiH, Srbiji i Sloveniji. Gdje također niti jedan političar o tome ne govori.
Da je netko sve navedeno poželio prodati u trenutku kad je Hrvatska nastala kao država, bio bi proglašen najgorim profiterom i izdajnikom. A danas se to isto događa preko noći. Bez glasa, šaptom smo pali. Ako nam sutra odluče sve hrvatske obradive površine zagaditi GMO sjemenom, tko će se tome othrvati? Ako se taj strvinarski fond sutra dogovori s nekom ekspoziturom Monsanta.
Eto, zato je Agrokor nacionalna veleizdaja. Još gora od prodaje Ine, koja je jučer još jednom pala na arbitraži. A ona priča hrvatskih političara o borbi za zaštitu 40, 60 ili tko zna koliko tisuća radnih mjesta, obična je iluzija. Pa nisu budući vlasnici Agrokora ludi, trebat će im jeftina radna snaga. Gdje bi inače našli ljude koji će rintati po 10 ili 12 sati dnevno za 3.000 kuna. Građanima ove zemlje manje je važno tko će bolje proći u podjeli plijena, američki Knighthead, ruski Sberbank ili netko treći. Predvidljivo je na kraju i zašto je Todorić još uvijek slobodan kao ptica na grani. Odradio je »dobar« posao. Ostavio je Hrvatsku strvinarima. Za domaće potrebe preostaje tek zamračiti okrutnu istinu. Hrvatska je kolonijalni feud, a ne ozbiljna država. I tu istinu ništa ne može izmijeniti. Iako to jest nacionalna veleizdaja.
Darko Pajić, kolumna za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
