Naše mirovine, uvjerava ministar Marko Pavić, nisu ugrožene nakon potopa Agrokorovih dionica. Iako su Agrokorove tvrtke tog crnog petka u samo jednom danu izgubile više od 80 posto svoje vrijednosti, što znači i gubitak od oko 200 milijuna kuna za mirovinske fondove, to ipak neće imati dramatične posljedice na njihovu vrijednost. Udio Agrokorovih dionica iznosi tek nešto više od jedan posto njihove vrijednosti. Fondovi su, tvrdi ministar, na vrijeme osjetili krizu u Agrokoru i riješili se većine njegovih dionica, tako da je stabilnost sustava, dakle i naših sadašnjih i budućih mirovina, navodno neupitna. Štoviše, jučer se burzovni kotač sreće ponovno okrenuo, pa je vrijednost dionice Leda opet počela rasti, i to za osam posto.
Ministru Paviću možemo vjerovati ili ne vjerovati, ali on uopće ne spominje ključan problem ovog nesretnog sustava, koji je na tako drastičan način razotkrilo prošlotjedno potonuće Agrokora na burzi. Zašto se mirovinski fondovi kockaju našim mirovinama na burzi? I zašto uopće imamo sustav u kojem je država pristala na privatizaciju državnog mirovinskog osiguranja? Država je, naime, ozakonila prebacivanje novca iz prvog stupa mirovinske solidarnosti u drugi stup, povjerivši ga na čuvanje bankama, odnosno njihovim fondovima, koji su obećali da će povećati vrijednost tog novca i osigurati pristojne mirovine.
Logično je da svi želimo veće mirovine i siguran mirovinski sustav, pogotovo u situaciji kada se suočavamo sa starenjem stanovništva i smanjenjem broja onih koji uplaćuju mirovinske doprinose, što ugrožava sadašnje i buduće mirovine. No jesu li burzovne špekulacije pravi put do izdašnijih i sigurnijih mirovina? Ili je možda dulji radni vijek bolji način rješenja ovog problema?
Mirovine, kako to već godinama uvjerljivo obrazlaže ekonomist Ljubo Jurčić, nisu isključivo financijska i ekonomska kategorija, nego ponajprije civilizacijska i socijalna stečevina. Mirovine su rezultat solidarnosti i nastojanja društva da omogući dostojanstvenu starost svojim građanima. Naš model, međutim, u prvi plan stavlja interese financijskog sektora, a u takvom sustavu situacije kakvoj smo svjedočili prošlog petka zapravo su neizbježne. Riječ je o tzv. američkom modelu štednje u privatnim mirovinskim fondovima, koji su na nagovor Svjetske banke prihvatile neke tranzicijske zemlje, među kojima i Hrvatska, kao i Njemačka.
Problem tog modela u našem slučaju krije se u sljedećem: svi članovi Vlade, pa tako i Pavić, tvrde da građani Hrvatske neće plaćati Todorićeve dugove. A što će nam reći kad urušavanje mirovinskih fondova zbog burzovnih špekulacija, koliko sutra, razotkrije da se nedostatak novca za mirovine mora pokrivati iz državnog proračuna? Što ćemo onda plaćati ako ne Todorićeve dugove? Taj nakaradni sustav, koji mirovine izlaže riziku i burzovnim špekulacijama, svugdje je – pa i u bogatoj i razvijenoj Njemačkoj – doživio neuspjeh. Većina zemalja u međuvremenu ga je ukinula. Umjesto ukidanja drugog stupa, ministar Pavić najavljuje njegovo proširivanje, iako takvu odluku mora prepustiti pojedincu. Ako netko zaista želi ulagati u mirovinske fondove i tako prepustiti svoje mirovine zakonima tržišta, za takve postoji treći mirovinski stup, koji je dobrovoljan. Liberalna država ne smije pojedinca prisiljavati na privatnu mirovinsku štednju.
Denis Romac, kolumna za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
