Više kao maneken Bruxellesa nego kao naš premijer pokušao je Andrej Plenković uvjeriti naciju kako će uvođenjem eura Hrvatska postati »dio najužeg kruga članica naprednijih integracija EU«.
Nije pojasnio Plenković što bi to konkretno za nas značilo, baš kao što nije ponudio niti jedan dokaz za tvrdnju kako »euro Hrvatskoj donosi globalni, politički i ekonomski kredibilitet«. Nije se potrudio Plenković dati bilo kakav suvisli protuargument onima koji smatraju kako ćemo eurom »dobiti europske cijene, a sačuvati hrvatske plaće« proglasivši taj »slogan« »mitom koji treba otkloniti«!?
Demagogija kako je Hrvatska o euru praktički već donijela političku odluku, te se samo čeka 2020. da ispuni »tehničke uvjete«, podsjeća na diktat domaćih političkih elita slijeva i zdesna kojim je zaobiđeno referendumsko odlučivanje o članstvu u NATO paktu. Svima je naravno jasno da se hrvatska suverenost bitno promijenila od trenutku kada više ne odlučujemo samostalno jesmo li u ratu ili ne, i protiv koga, baš kao što se uvođenjem eura odričemo monetarne suverenosti. Plenkovićevo bahato ignoriranje bilo kakve mogućnosti da se o dugoročnim posljedicama eura pita one koji će to najteže osjetiti na vlastitoj koži, samo je još jedna crta demokreature njegovog vladanja.
Stoga je glamurozno i pompozno najavljen skup »Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj« na najvišoj državnoj razini pokazao tek kako Hrvatska nema ama baš nikakvu strategiju, ali ni taktiku kako bezbolno implementirati euro. Plenkovićeve brojke oko rasta cijena odnosno brutto plaća u Hrvatskoj u usporedbi s pojedinim zemljama eurozone u zadnjih 12 godina, bez konteksta, korelacija i suvislih tumačenja nemaju nikakvu stvarnu vrijednost a kamoli ekonomsku mjerljivost. One su samo dude varalice za naivne, ako izvan kategorije ekstremno bogatih u Hrvatskoj ima onih koji vjeruju da će im s eurom umjesto kune poteći med i mlijeko.
Plenković je svojim izlaganjem ispunio domaću europsku zadaću koju su pred njega stavili Donald Tusk i Jean Claude Juncker koji ne trebaju biti zabrinuti jer će Hrvatska pod njegovom vlašću i ubuduće spremno klimati glavom na sve što oni požele sa Schengenom i eurozonom. Za svoj će konformistički uradak od pretpostavljenih sigurno biti nagrađen visokim ocjenama, te, vjerojatno, još ponekim ohrabrujućim namigivanjem uz potezanje sakoa.
Nije se ni ovom prigodom Plenković htio pogledati u vlastito ogledalo. Štoviše i ovu je priliku iskoristio za samohvalu kako su upravo on i njegovi ministri najzaslužniji za rješavanje krize u »Agrokoru«, iako je rasplet još uvijek daleko, te se neskromno, između redaka, kandidirao za još dva mandata na čelu Vlade kako bi upravo on u Hrvatsku uveo euro!
To što činjenice i brojke govore drugačije, to što je, primjerice, Hrvatska od druge najuspješnije postkomunističke države u 25 godina postala druga najneuspješnija u EU-u nakon Bugarske, za Plenkovića i njegovu karijeru nije bitno.
Bitno je biti euroeuforičan.
Branko Mijić, kolumna za Novi list
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
