PONEDJELJAK Gazda u Londonu
Vladin povjerenik Ramljak objavio je konačno stanje stvari u Agrokoru na temelju zastrašujućeg nalaz koga potpisuje PricewaterhouseCoopers, jedna od četiri top revizorske kuće na svijetu. Ukratko, naštimavanjem svih papira koji su se u Agrokoru dali naštimati, Gazdini su mađioničari stvorili privid da koncern vrijedi 21,7 milijardu kuna više nego što doista vrijedi. Luđački hrabro.
Dimenzija te brojke, stvorene knjigovodstvenim i inim makinacijama Ivice Todorića i njegove uprave, totalno nepronične za prosječnog Hrvata koji živi od pet tisuće kuna plaće, traži slikovito pojašnjenje. S tih fantomskih 21,7 milijardi može se, dakle, izgraditi oko 400 kilometara autocesta kakvih mi u cijeloj Hrvatskoj imamo oko tisuću kilometara. Ili: svota od 21,7 milijardi kuna dotekla bi, ugrubo, za cijenu 10 Peljeških mostova.
Donedavna su domaći analitičari, gotovo uglas, zabrinuto nagađali da su se dugovi Todorićevog koncerna već popeli do razine vrijednosti njegove imovine. Ali dubioze su nadrasle imovinu za čak 14,5 milijardi kuna. Impresivna je imaginacija tog financijskog zločinačkog pothvata u čijoj je režiji godinama odvijala ovako grandiozna prijevara.
Sada, kad je crta napokon podvučena, i Todoriću je valjda jasno da mu se ne piše ništa dobro. Ramljakova kaznena prijava protiv Gazde i njegove uprave otišla je u DORH. Dočim je Todorić otišao u London. Vrag zna hoće li 3. studenog imati vremena da dođe na sjednicu saborskog povjerenstva. A i njegovi sinovi imaju prečeg posla u inozemstvu nego da ovdje čekaju odluke Dinka Cvitana i eventualnu naredbu o privođenju. A što se tiče Todorićevih menadžera, izmotavanje je već krenulo punom parom. Bivša članica Uprave Piruška Canjuga priopćila je da je dvije godine bila na trudničkom bolovanju i porodiljnom dopustu. Jutarnjem listu javio se preko posrednika i Tomislav Lučić, Todorićev financijaš, od 2013. član Nadzornog odbora. Gazda je, kaže, o svemu odlučivao samostalno. Brod tone, štakori bježe s palube.
UTORAK Javnost u gađenju
Kad je javnost čula brojke iz PwC-ove revizije, netko je izračunao da je obitelj Todorić, dok se Agrokor utapao u dugovima, za svoje privatne »potrebe« svaki mjesec spiskala na račun firme po 12 milijuna kuna mjesečno. Matematika je izvedena iz podatka da je Todorić, u razdoblju koje su prekopavali revizori, sam sebi nezakonito isplatio »najmanje 842 milijuna kuna« iz Agrokorove kase. Treba znati ulupati 12 milijuna mjesečno, ali Todorići su u toj složenoj disciplini vrlo dobro izvježbani.
Dok su Gazdine radnice radile za tri tisuće kuna svetkom i petkom – jer za veće plaće, naravno, nije bilo novca – njegova obitelj trošila je milijune iz korporacijske »samoposluge« na provode u mondenim ljetovalištima i skijalištima, putovalo se u Dohu i na Tajland, naručivali su u dvorac donji veš, dizajnerske cipele i razna druga potrošačka čudesa visokog ranga za koja standardni pripadnik Todorićevog radnog kontingenta nije nikad ni čuo u svom beznačajnom i pišljivom životu.
Ako se, nakon ovoga, iz komentara na društvenim mrežama može iole točno pogoditi raspoloženje građana prema Todoriću i njegovoj obitelji, onda je to mješavina gnušanja i apatije.
Koliko god da si bogat i moćan, krajnja je prostota podrazumijevati da tebi i tvojoj djeci pripada sve na ovome svijetu, dok djeca onih koji za tebe rade i po snijegu idu u školu u potrganim tenisicama jer su čizme, s maminom plaćom, čisti glamur. Taj dio ide pod gađenje.
A apatiju potiče opće uvjerenje, stečeno životnim iskustvom u našem, hrvatskom, ortačkom kapitalizmu, da Todorić može ostati bez Agrokora i bez dvorca, ali da se za egzistenciju njegovog klana ne treba brinuti jer je na sigurno sklonio toliko novca da se ni fine navike neće morati bitno mijenjati.
SRIJEDA Sabor, nadamo se, u introspekciji
Glomazan je posao pred saborskim povjerenstvom za Agrokor, ali tek ćemo vidjeti kako će ga odraditi. Prvo što bi zajednički morali učiniti da pokažu elementarnu odgovornost i doraslost, jest da sve što se radilo u Todorićevom koncernu i oko njega, a u vezi s njim, transparentno izađe na vidjelo. To je prvi dug narodu koji je glasao za te ljude da ga vrijedno i pošteno predstavljaju u nacionalnom parlamentu, to »vrijedno i pošteno« govorimo načelno jer svega smo se, stvarno, od pojedinih narodnih zastupnika već nagledali.
Kad je Todorićev dugogodišnji poludržavni biznis već skončao u ovakvoj aferi, koja sada tangira obitelji 60.000 zaposlenih i cijelu državu, onda građani imaju pravo znati koji su sve vitalni sokovi hranili mastodonta sve ove godine, koje su moćne adrese i pojedinci sekundirali Todorićevoj megalomaniji, je li bilo podmićivanja službenih osoba i kojih, tko je prikrivao ponašanja izvan zakona i zašto nijedan organ kontrole nije reagirao prije nego što je za sve bilo prekasno.
Ali jako je važno i nešto drugo, a to je da Sabor s povjerenstvom uđe u mračne hodnike introspekcije. Jer posve je očigledno da zakonodavac mora razmontirati i preorati ovaj zakonski sustav koji ne vidi balvane pred nosom i ne lovi miševe. Da zakoni ne valjaju, to je jedan kroz jedan. Da nije tako, mnoge od ovih devijacija vezanih uz Agrokor ne bi mogle prolaziti nekoliko desetljeća, a da nitko ne makne prstom. Čak ni HNB kad je Todorić uveo bonove kao paralelnu valutu. Ni HANFA. Ni drugi regulatori. Ni porezne vlasti. Ni policija, ni DORH. Ni Vlade, ni politički klubovi u Saboru. Ovaj sustav je izvan kontrole zahvaljujući traljavim zakonima i posljedičnom neredu u institucijama. Ako povjerenstvo za Agrokor u tom smislu ne otvori Saboru oči, onda sve ovo nema velikoga smisla.
ČETVRTAK Vlada u nebranom grožđu
Ishod operacije privremene uprave u Agrokoru za Vladu će biti Dan D. Agencija Moody's objavila je svoju procjenu da bi Todorićevi vjerovnici mogli naplatiti između 35 i 65 posto svojih potraživanja, a po njima je realnije je da će udio spašenih sredstava biti »bliže donjoj granici«. Donja granica znači da bi Todorićevi kreditori mogli ostati i bez 65 posto ulaganja, a jasno je što bi to značilo za hrvatske tvrtke koje su poslovale s Agrokorom. Time je još uvijek na stolu pitanje Plenkoviću zašto se Vlada uplela u Todorićev slom umjesto da je rješenja prepustila predstečajnom zakonu. Tako bi se dijelovi prezaduženog koncerna prodali, novi vlasnici preuzeli bi odgovornost za poslovanje, većina radnika zadržala bi posao, a građani ne bi bili u opasnosti da na kraju sve to plate. Dio dugova morao bi se ionako otpisati, sudski sporovi bi se ionako vodili. I, koja je razlika? Osim što ovako nad glavom poreznih obveznika visi mač otplate milijuna za koje će mnogi vjerovnici, s dobrim argumentima, teretiti državu.
Osim toga, oboje Plenkovićevih ključnih ministara, Zdravko Marić i Martina Dalić, pred javnošću su kompromitirani svojim izjavama u pet do dvanest da je Agrokor stabilan i da podizanje galame oko kompanije nije ništa drugo nego promašeni populizam. I povjerenik Ramljak ima putra na glavi jer se, prije preuzimanja dužnosti sastajao s vodstvom lešinarskog fonda Knighthead. Tim prije jer je Plenković priznao da za ta šurovanja nije znao. Svašta će tu još biti. Vlada je u nebranom grožđu, ali sada više nema natrag.
PETAK Gubitnici u socijalizmu
Iz ad hoc Koordinacije proizvođača i dobavljača Agrokora javno su zaprijetili Vladi i Anti Ramljaku da »neće prihvatiti« otpis dugova veći od 15 posto. Rezultate revizije PwC-a dočekali su, kažu, »šokorani razmjerima« Todorićevih dubioza.
Ta odlučna i ljutita pozicija niza hrvatskih tvrtki koje su godinama surađivale s Agrokorom, pristajući na ekskluzivno Todorićeve propozicije, rasut će se, međutim, u prah i pepeo. Ramljak je već dao na znanje da neće biti druge nego da se prekriži i zaboravi u prosjeku oko 50 posto pojedinačnih dugovanja. Agencija Moody's, ona koja je Todorića gurnula u ponor snižavanjima kreditnog rejtinge, predviđa i veće štete. Očito da vjerovnici, naši i strani, neće imati drugog izlaza nego da se pomire s ogromnim gubicima, i to je svima posve jasno dok se bore da izvuku što više. Veliku odgovornost snose i sami jer su vodili rizičnu poslovnu politiku. Samo što naše uprave, kako vidimo, mentalno žive u socijalizmu, pa traže da njihove pogreške plati netko izvan njih. Iz svega što su znali i morali znati, mogli su pretpostaviti da će Todorićev balon jednom pući. Nevinih žrtava ovdje nema. Osim radnika koji ne odlučuju ni o čemu, a na čijoj se grbači uvijek sve slomi.
Sanja Modrić, kolumna za Novi list, pregled tjedna
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
