Sjećate se tog prvog dana škole? Uredno odjeveni, počešljani, s prevelikom torbom, držeći za ruku majku ili oca, dok su baka ili djed skrivećki pustili koju suzu, nesigurno ste kretali prema školi. S jedne strane, bila je to nepoznata i pomalo strašna zgrada. S druge, pričali su vam kako sada imate i obveze. Smatrali ste da time pomalo ulazite u svijet odraslih. Dolazak prvašića uvijek je poseban događaj – stiže nova generacija, stižu djeca koja će osam godina kasnije otići kao već uvelike formirani ljudi. Ciklus obrazovanja, odrastanja i života kreće ponovno, kao i svake jeseni.
No, u tužnih 95 škola u Hrvatskoj ove godine neće biti tog veselog dana. U punih 95 škola nema niti jednog prvašića. Hrvati odlaze. Oni koji ne odlaze nemaju djecu ili imaju po jedno, maksimalno dvoje. Devedeset i pet škola ove godine nije imalo čast i obvezu primiti nove prvašiće i početi ih oblikovati u ljude koji će izići nakon osam godina.
Osim tih 95 škola, zatvara se i sedam područnih škola. Neke su možda zatvorene s razlogom, jednostavnije je i kvalitetnije organizirati nastavu u većem mjestu, ako postoji primjeren javni prijevoz. No, neke su zatvorene jer nema više niti jednog učenika. Nikoga nema da ujutro uđe kroz pomalo oronula vrata, pozdravi i sjedne u svoju učionicu. Barem s jednim ili dvoje drugih učenika. Svi su otišli.
Svjetlo područnih škola
Ima tih područnih škola, danas mahom zatvorenih zgrada po cijeloj Hrvatskoj. Davno je to bilo, nema više ni živih svjedoka, bijaše to prije nego što je Penkala lansirao svoj patent, suvremenu penkalu, kada su savjetnici careva, ministara, banova krasopisom ispod carskog grba pisali kako u svim krajevima Austro-Ugarske treba graditi škole, jer gospodarstvo traži školovane i pismene radnike.
Po političkoj odluci, inženjeri su dolazili u sela i gradili školske zgrade, uglavnom tipske. Dolje podrum s malim prozorima, za spremanje ugljena, u prizemlju učionice, gore stančić ili dva za učitelje, a kasnije, kada su došle i ženske škole, i pokoju učiteljicu. Domar bi rano ustao, možda već u pet sati, kako bi zagrijao peći, da djecu dočeka topla učionica. Učitelj bi ustao nešto kasnije, pažljivo se obrijao i obukao svježe uštirkanu košulju, zakopčanu do zadnjeg gumba – bio je on simbol ne samo škole, već i države i napretka. Onaj koji donosi znanje u zaostala sela, onaj koji uči o novim krajevima, onaj koji prenosi nove vijesti iz sve zanimljivijeg svijeta. I sada kada prođete pokraj tih često uščuvanih zgrada kao da osjetite toplinu nekadašnjih učionica, veselo trčanje djece i pogled učitelja koji je službom često došao u selo za koje nikada nije znao, noseći u jednoj ruci platneni kofer, a u drugoj naramak knjiga.
Carstva, kraljevstva i republike su se mijenjali, preuređivale su se i te zgrade, gradile se i nove, no osnova je ostala ista. Čak i današnje generacije sjetit će se domara u kariranoj košulji i plavoj kuti koji je rano ustajao da bi zapalio na vrijeme kaljeve peći, sve dok 80-ih godina manje-više sve škole nisu dobile centralno grijanje. A onda i asfalt do svakog sela koji je omogućio da djeca idu organizirano u veće mjesto. Područne škole ostale su rijetkost, ali dragocjen simbol vremena i znanja.
Preživjele su svašta – ali sedam ih nije preživjelo 2017. godinu. Nije preživjelo masovan odlazak mladih. Nije preživjelo totalnu depopulaciju ogromnih dijelova Hrvatske. Nije preživjelo totalne idiote na svim razinama vlasti koji svojim bahatošću, neznanjem i sitnim interesima vode Hrvatsku u propast. Vode je u propast gore nego svi dosadašnji okupatori.
Negdje drugdje bi vlada zasjedala
No, putem tih malih područnih škola krenule su i one u većim mjestima. Devedeset i pet škola neće ugostiti niti jednog prvašića. Nitko neće učiti slova. Nitko neće učiti prve brojeve i nikome učitelj ili učiteljica neće otkrivati tajne prirode. Ciklus je prekinut. Za osam godina neće iz tih škola izići mladi 14-godišnji ljudi. Neće upisati srednje škole, formirati se kao ljudi, naučiti zanate i pripremiti se za fakultet. Ni fakultet neće nikada upisati. Ti ljudi ne postoje. Barem ne postoje u Hrvatskoj, jer su ih ruke roditeljske koje djeci žele najbolje povukle u noćni autobus za Njemačku. Taj ciklus, nit života i znanja koji čini društvo prekinut je na najmanje devedeset pet mjesta u Hrvatskoj, plus tih sedam područnih škola.
Djeca koja su tu trebala ići ili se nisu rodila ili su, još češće, polaznici neke njemačke, irske ili kanadske osnovne škole. Nikada se neće vratiti. U cijelom svijetu natalitet pada, mijenja se stil života pa su i obitelji manje – no ono što se događa u Hrvatskoj je nacionalna tragedija. Jedni previše depresivni da uopće razmišljaju o obitelji, drugi upravo radi obitelji zaključuju da je najbolje otići. Naš demografski raspad (jer uredno već možemo koristiti taj naziv) je mehanički, odlazi se, i to cijele obitelji.
U nekoj drugoj zemlji – devedeset pet škola bez prvašića bila bi vijest dana i vlada bi zasjedala o tome, ovdje u nas ništa, vijest k'o vijest…
A idioti koji nam vladaju nemaju pojma – shvaćaju da nešto nije u redu, čak i sukladno svojim suženim mogućnostima razmišljanja. Sabor, recimo, ukida porez na prvu nekretninu da bi uveo sufinanciranje iste, kao da je to sada glavni problem (a nekretnine na rasprodaji u pola Hrvatske!). Ako je glavni problem nekretnina – kako to da Hrvati masovno odlaze u Irsku gdje za 1000 Eura dobiju podstanarsku sobicu? Ljudi koji vladaju Hrvatskom o tome nemaju pojma, njima je sve u nekoj jednostavnoj računici: „Hajdemo nekima osigurati stan (usput riješimo banke neprodanih stanova) i ljudi će ostati!“ Kao da je svima cilj sitno preživljavanje i kredit na stan od 30 godina. Što još mogu ti vladajući ponuditi? Poneki posao u javnom sektoru. Više od toga, život dostojan ovog stoljeća, naši vladajući ne znaju ponuditi.
Budimo jasni – nemaju pojma ni vladajući ni oporba kako zaustaviti iseljavanje i još manje imaju pojma kako Hrvatsku učiniti zemljom u kojoj će ljudi rado imati po 2-3 djece. Njihova uska politička razmišljanja i umovi, navikli samo na jednostavne računice te ono „Ima mene tu?“, ne mogu pojmiti što je sve potrebno i koliko je složeno imati više djece – i to ne samo materijalno.
Na kraju vidimo, počeli su se neki među vladajućima i jako nervirati zbog svega – pa u sjevernokorejskom stilu pričaju kako je ovdje najbolje na svijetu, a eto zločesti mediji tjeraju ljude vani. Vjerojatno ni sami ne vjeruju u to što pričaju, a valjda misle da je bolje govoriti gluposti nego šutjeti. No, imaju dovoljno pameti da shvate kako je sve manje ovaca za šišanje, pa bi i njihov položaj kad-tad mogao doći u pitanje.
Goran Vojković, kolumna za Index.hr
Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni
